Pitanja 1

SUNCOPITANJA

Lukin portal:  Jesu li divlji konji opasni?

Božidar Prosenjak: Sve što dobro ne poznajemo za nas može biti opasno. Ne možeš doći nekome i reći: „Ja sam tvoj prijatelj!“ To dolazi polako. Za svako prijateljstvo treba dorasti, a još je ljepše kad rastemo zajedno. Ali, kad rasteš s divljim konjem onda on nije više divlji konj. Za takvo prijateljstvo netko se treba promijeniti, ili ti ili konj. Pričao sam djeci često o konju koji je stajao na tri noge, a četvrtu nježno držao u zraku jer mu se pod kopitom igralo djetešce. Samo, svi konji nisu isti, kao što ni svi ljudi nisu isti.

Lukin portal: Koja vam je omiljena životinja?

Božidar Prosenjak: A kojoj sam životinji miljenik ja? Sprijateljiti se čovjek može i s mravom! Ipak najbolja prijateljstva su ona koja su nam po mjeri.

Lukin portal: Biste li voljeli letjeti?

Božidar Prosenjak: Kao dijete često sam letio u snovima. Osjećaj je bio predivan! A danas, kad god to želim, letim maštom i još uvijek je užitak fenomenalan.

Lukin portal: Kako se sije sreća?

Božidar Prosenjak: Sreću siješ kad jesi ono što jesi. Tada si original, i dar cijelome svijetu!


Lukin portal: Jesu li auti zločesti?

Božidar Prosenjak: Samo ako se previše napiju, ili ako se prave važni i bolji od drugih!


Lukin portal: Tko se boji miša još?

Božidar Prosenjak: Mame!

Lukin portal: Mogu li zadaće biti zabavne?

Božidar Prosenjak: Mogu ako ih radiš najbolje, tako da u njih uložiš sve svoje sile. Budi najbolji u malim i svakodnevnim stvarima, pa ćeš postati najbolji i u velikima.

Lukin portal: Je li bolje biti lijep ili pametan?

Božidar Prosenjak: Bolje je oboje, ali ponekad je ljepota malo dublje unutra u nama. A i u pitanju pameti je ponekad slično. Tanka je pamet koja leži na vrhu jezika iako se baš takvoj najbrže divimo. Često više vrijedi pamet koja ne izlazi tako brzo iz usta.

Lukin portal: Jesu li dječaci radoznaliji od djevojčica?

Božidar Prosenjak: Jesu, naravno, kad se radi o djevojčicama.

Lukin portal: Je li šteta odrasti?

Božidar Prosenjak: Nije šteta odrasti, ali je šteta kad s tijelom ne raste i duša Šteta je kad imaš samo veliko i jako tijelo, a srcem ostaneš slab i malen.

Pitanja 2

SUNCOPITANJA 2

Jelena Pervan: Holden, junak iz Lovca u žitu jednom je rekao da bi najviše od svega volio telefonirati piscima knjiga koje voli i s njima čavrljati. Na vašim sam knjigama letjela i sanjarila i jahala od onoga trena kad sam zavoljela slova. Toliko sam toga htjela pitati o Sijaču sreće koju obožavam, o Divljem konju i o svemu...
Da vam neka čarobna ruka podari još jedan život, mislite li da biste opet bili književnik?

Božidar Prosenjak: Draga Jelena, ja sam se rodio kao književnik. Taj dar je bio u meni, ali ja to nisam znao. Bio sam nemiran i nezadovoljan sve dok ga nisam otkrio. A tada, zbog toga otkrića bio sam u početku vrlo sretan. Ali, iznenadilo me nešto neočekivano. Moj dar je počeo pred mene stavljati zahtjeve. Moj dar je htio rasti, razvijati se, bujati. Zato sam morao puno učiti. Tjerao me raditi. Trebao sam zadobiti životna iskustva, (ne samo lijepa i ugodna, nego i teška i bolna), ali i svladati književni zanat, postati majstor svoga zanata. A nailazila su mi pitanja: «Zašto bih se ja mučio? Zašto ne bih samo sjedio i besposličario? Što je umjetnost? Zašto mi živimo? Zašto ja živim? Što značim za druge? Trebam li nešto učiniti za druge? Mogu li s tim svojim darom postići nešto dobro za sebe, ali možda i za druge? Vidio sam da moja iskustva mogu imati odjeka u životu drugih ljudi, da im mogu učiniti radost, pomoći da svladaju neke životne prepreke i da tome nauče druge. Shvatio sam da ljude mogu voljeti i da je to važno čak i ako oni za moje osjećaje ne znaju. Oni su tada ipak voljeni ljudi. Jedna moja prijateljica mi je rekla da je ona ljubomorna što istu knjigu može čitati i netko drugi. Toliko se osjeća bliska svome piscu. Možda nisi znala, ali kad moja knjiga izađe iz tiska ja pred sebe u mislima stavim svaki, ali baš svaki primjerak, bez obzira koliko ih tisuća ima, i čvrsto poželim da onome koji ga ikada bude čitao donese toplinu i radost u srce. Želim da moji čitatelji budu sretni. To je moja jaka odluka. Kad bih se opet rodio s tim istim darom koji sada imam, ne bih ga mijenjao ni za jednoga drugoga. To sam ja. Ništa ljepšega ili boljega ne bih mogao zamisliti. I drugi ljudi imaju predivne talente, ali su oni za njih, a ne za mene. Tako jedni druge možemo darovati i činiti sretnima. Oni trebaju mene, a ja njih. Vidiš, ja vjerujem da postoje dva velika razloga zašto neki čovjek ne može biti sretan. Prvi je razlog ako ne nađe u sebi onaj najvredniji dar s kojim je stvoren, a drugi je razlog ako taj dar u njemu zakržlja, ako mu ne dopustiš da se razmaše, da se razvije, da procvjeta i da na kraju donese plod. Vidiš koliko je znanje važno. Čovjek je zapravo najsretniji kad donosi rod. Ali, za to nismo uvijek odgovorni mi sami, nego i oni koji nas okružuju. Na primjer, koliko je sposoban neki liječnik, ne zavisi samo o njemu, ma kako marljiv i sposoban student on bio, nego često i o tome kakve je učitelje imao, koliko su mu vjere, savjesti, znanja i iskustva predali. Toliko onda i on može pomoći drugima. A koliko je sretan i sposoban neki narod često ovisi o tome kakve ima učitelje, ali i učitelje netko treba učiti. Svatko je jako važan.

Marina Bulić: Zašto moramo pročitati sve što dobijemo za lektiru? Neke knjige su jako debele. Zašto djeca ne smiju birati knjige koje ih zanimaju?

Božidar Prosenjak: Draga Marina, knjiga je hrana za dušu, pa tako i lektira. Kad bismo jeli samo ono što volimo, djeca bi vjerojatno izabirala uvijek samo slatkiše i sokove ili samo slaniče i sendviče, a to nije dobro, a niti dovoljno za zdravlje. Ponekad trebamo pročitati puno rečenica da bismo našli onu koja je za nas važna i korisna, koja je vitamin ili mineral za dušu. Ponekad se čak, kao i u rudniku dragocjenih metala, mora izbaciti puno zemlje i beskorisne rudače da bi se našlo zlato, razumiješ? Ali, nije uvijek najvažnije niti to. Ponekad je čitanje samo trening od kojega se ljudska duša širi, raste ili osnažuje. A zar sportaši ne vježbaju i ne treniraju da bi dosegnuli medalje? I ne izabiru li oni baš najteže vježbe i pri tome baš tada ne odustaju? A izabrana obvezna lektira u školi i nije baš za neke jako velike čitače, to je samo nužan minimum da nam narod u cjelini ne zakržlja i da može poslije sebe opet uzgojiti novi zdrav i normalan naraštaj koji će biti sposoban opstati. Znaš, neki narodi su zaista nestali s lica zemlje zauvijek. Osim toga, vidiš i sama da ima puno ružnoga oko nas, a tome se moramo oduprijeti. Često smo za to preslabi i to je dobro priznati. Ali, ne zato da bismo prezirali jedni druge ili da bismo im se rugali ili odustali, nego da saznamo kako su to drugi premostili, iako je i njima bilo teško. I da možemo drugima oprostiti ako su posustali ili pogriješili. Zato slobodno potraži pomoć učitelja, gospođe knjižničarke, nekoga u obitelji, prijateljice ili prijatelja. Povjeri se, razgovaraj, traži savjet i podršku. Meni su upravo neke teškoće priskrbile divne prijatelje za cijeli život. Takve o koje se možeš uvijek osloniti. Na kraju zaboraviš muku po kojoj si stekla tako veliko blago kao što je pravi prijatelj.

Ivana Radoš: Koji vam je predmet u školi bio najdraži, a koji niste voljeli? Je li još uvijek tako?

Božidar Prosenjak: Draga Ivana, u školi sam najviše volio veliki odmor!… Ali, uživao sam također na satu književnosti, osobito kad bismo pisali lijepe sastavke ili kad bismo imali tjelesni odgoj.

Zdenko Novica: Zašto ste često na slikama ozbiljni? Mi djeca bismo voljeli da se pisci za djecu stalno smiju.

Božidar Prosenjak: Dragi Zdenko, u jednoj svojoj knjizi napisao sam ovu rečenicu: «Pas se smijao repom!» Tako se i čovjek najradosnije smije srcem. Znaš li kako se zovu ljudi koji mjere samo lice? To su licemjeri! Iako lice najčešće govori puno, ono ne mora pokazati baš sve. Ono što vidiš može te jako prevariti. Svaki osmjeh nije iz srca. Znaš, ja se katkad dugo smijem dok pišem, ili plačem tako da me moja žena pita: «A što ti je danas?»… Ali, postoji još nešto. Često moje fotografije izabiru drugi ljudi i to je njihov izbor a ne moj, ono što se njima sviđa ili im je jednostavno baš to bilo dostupno… Prije neki dan, moj mlađi sin koji ima 22 godine ispričao je u svom društvu kako se mi kod kuće ponekad zabavljamo i smijemo kao ludi. A jedan njegov prijatelj je na to odgovorio: «Ja ne mogu zamisliti tvoga oca da se smije!» Možda ga razumijem, jer moj najljepši osmjeh je ipak dar za meni najbliže ljude.

Marta: Koju ste knjigu za djecu najduže pisali i zašto?

Božidar Prosenjak: Draga Marta, zbirku priča «Sijač sreće» i zbirku pjesama za djecu «Krilato dijete» pisao sam više od dvadeset godina. Priče i pjesmice objavljivao sam na radiju, tv-u, u časopisima za djecu i recitirao na književnim susretima, a onda je urednik rekao: «Hajde da izaberemo najbolje priče i stihove i od njih napravimo knjige. Vidiš dugo sam i ozbiljno radio na tim knjigama iako su neki tekstovi kratki i izgledaju vrlo jednostavno. Zato mi je draga da ima čitatelja koji te knjige cijene i vole. Od njih je nastala i predstava „Sijač sreće“ koju sada izvodi kazalište „Svarog“.

Mala Ivona: Sviđa li vam se Suncopis? Kad ćete se više s nama družiti? Kad ćemo dobiti neku vašu knjigu?

Božidar Prosenjak: Draga mala Ivona, bio sam nedavno na sajmu knjiga u Londonu, boravio sam u Južnoj Americi, i u nekim hrvatskim mjestima, u Dalmaciji, Slavoniji, Tuopolju i osobito u mojoj rodnoj Podravini, a imao sam i druge poslovne i obiteljske obveze, pa mi zato oprosti što si morala čekati na moj odgovor. Ali, hvala «Suncopisu» što nam daje priliku da svima ovako osobno mogu odgovoriti na pitanja i zato ga volim kao i sve vas, moje drage čitatelje . Hvala vam također što me niste zaboravili!

Azra, 1.b: Zašto ne smijem dragati golubove? Mama kaže da oni prenose bolesti. Mama mi je čitala priču o golubu i sokolu. Golub je bio dobar, a sokol baš nije. Je li i zločestoća bolest?

Božidar Prosenjak: Draga Azra, ako želiš dragati goluba, jako zagrli svoju majku, poljubi je više puta, obećaj joj da ćeš zauzvrat učiniti bar jednom nešto što ti je inače teško i što nerado činiš, a znaš da će se ona tome veseliti, i zamoli je da te jednom, kad joj to bude moguće, odvede kod nekog uzgajivača golubova, koji će ti sigurno dopustiti da bar jednoga svojom ručicom malo podragaš po perju. Možda se tvoja majčica neće tada bojati tako jako za tebe da se ne zaraziš. Ja sam kao dijete imao sreću. U našem je dvorištu bilo puno golubova. Znao sam ih poljubiti u kljun i oni su mene ljubili kljunom u lice. To je velika ljubav. Zato te razumijem. Ali, ako tvoja majka i ne učini kako je moliš, nemoj joj zamjeriti. Sjeti se da ni najmoćniji i najbogatiji ljudi na svijetu ne mogu dobiti baš sve što požele. Kad se istinski pomirimo i prihvatimo da nam je nešto nemoguće, ili se naša želja zatim brzo ostvari ili dobijemo snagu da uistinu prevladamo takvu žalost. Za utjehu pročitaj priču o mojoj majci i o mome golubu. Može?… A zločestoća je slična kao i bolest jer se od nje može ozdraviti, ako se liječi s puno praštanja, strpljenja, povjerenja i ljubavi. Inače, treba znati da dok stare, dobri ljudi sazrijevaju u svojoj dobroti, a zli ljudi sazrijevaju u svojoj zloći.

Ivan, idem u 4. razred: O čemu imate, a o čemu nemate pojma? Je li jako važno imati pojma? Meni tata kaže da nemam pojma.

Božidar Prosenjak: Dragi Ivane, to nije ništa strašno. I ja ti o mnogo čemu nemam pojma, ali se trudim saznati koliko mogu. Strašno je nešto drugo – htjeti ostati u neznanju ili ne htjeti znati. Strašno je ne htjeti učiti kad za to imamo priliku. Ali, nikad ne možemo znati sve. I to je dobro jer onda jedan drugome pomažemo. Darujemo jedan drugome svoje znanje, a sa znanjem i sebe. Kad bi dijete imalo pojma o svemu, ne bi uopće trebalo mamu i tatu. Nema velikog i pravog učitelja koji stalno ne uči od svojih učenika. I nema pravoga roditelja koji ne uči od svoga djeteta. Koliki roditelji ne bi imali pojma što je prava ljubav da nemaju vlastito dijete! Čovjek je biće učenja. Nema čovjeka od kojega ne bismo mogli nešto naučiti. To su veliki darovi. Na primjer, kao student, ja sam preko ljeta radio u Turističkom uredu na Plitvičkim jezerima. Bilo nas je tamo samo četvero, ali smo zajedno mogli primati turiste na trinaest stranih jezika. Bili smo tim. Vidiš, svojim znanjem ne obogaćujemo samo sebe, nego i ljude oko nas. Nećeš mi vjerovati, ali znanje je i jedno od najsnažnijih oružja protiv ratova. Narodu kojem se želi nametnuti rat govori se laž, ili ga se zaglupljuje tako da mu se zamagle prave životne vrijednosti. A znanje to ne dopušta. Znanje nas vodi prema istini, a istina čuva život. Možda bi ti jednom trebao reći svom ocu: «Tata, ti si u pravu i ja ti to priznajem. Istina je da nemam pojma, ali ja imam tebe i znam da to nije malo!» Ali, možda bi ti isto tako trebao slušati jako pažljivo barem pet minuta što tebi govori tvoj tata. I mama isto. Kad bi ih slušao svakoga dana samo pet minuta, ti bi postao vrlo mudar čovjek.

Božidar Prosenjak: Draga Martina, nedavno sam otišao u park. Bio sam jako ljut kad sam čuo jednu ružnu vijest na televiziji. Otišao sam u park, sjeo na klupu i čekao da se ohladim… Inače, imao sam prije nekoliko tjedana književni susret u školskom dvorištu, ispod hrasta ili lipe, ne sjećam se točno. Bilo nam je lijepo. I djeci, i meni, i učiteljima. Ali i to netko treba baš tako organizirati, zar ne? Pisac ide tamo kamo ga zovu!

Tin Knezović: Volite li viceve? Hoćete li nam ispričati neki vic?

Božidar Prosenjak: Dragi Tine, pročitaj na kraju ovog napisa istinitu anegdotu koja mi se dogodila u jednom velikogoričkom vrtiću.