Pitanja 1

SUNCOPITANJA

Nada Mihoković-Kumrić s djecom iz OŠ "Monte Zaro", Pula

Lukin portal: Gdje je mjesto pod suncem?

Nada Mihoković-Kumrić: Često ga dugo, dugo tražimo, a onda odjednom otkrijemo da je tu oko i pokraj nas, među ljudima koji nas okružuju i koje svakodnevno viđamo.


Lukin portal: Tko vjeruje u rode još?

Nada Mihoković-Kumrić: U rode će se uvijek vjerovati, ali odgovor kad djeca prestanu vjerovati da djecu na svijet donose rode krije se u romanu "Tko vjeruje u rode još"?


Lukin portal: Brinu li mame više od tata?

Nada Mihoković-Kumrić: Mame će uvijek brinuti više od tata, ali lijepo je čuti i vidjeti da mame i tate sve više zajedno brinu za obitelj.


Lukin portal: Je li zdravo biti znatiželjan?

Nada Mihoković-Kumrić: Itekako! Ali nije zdravo sve 'znatiželje' zbog mode i nagovaranja isprobavati...


Lukin portal: Postoje li djeca s kojom se ne smijemo družiti?

Nada Mihoković-Kumrić: To razumiju više odrasli nego djeca. Ako u ijednom trenutku posumnjaš u najbližeg prijatelja, ne treba sumnju tvrdoglavo pomesti pod tepih i štititi nekoga samo zbog prijateljstva, a na njegovu štetu.


Lukin portal: Može li se ljubav naučiti?

Nada Mihoković-Kumrić: Ljubav se vidi i osjeća? Ako je gledanje i osjećanje učenje-da!


Lukin portal: Volite li jesti povrće?

Nada Mihoković-Kumrić: Više sirovo, ali i kuhano rado vidim na tanjuru! Mrkva, karfiol i salata, sirovi i nezačinjeni su mi zakon!


Lukin portal: Je li zabavno biti pisac za djecu?

Nada Mihoković-Kumrić: Zabavno, zabavno! Ali zabava i uživancija (barem piscu u meni) jedina je nagrada za mukotrpan i usamljenički posao ispred tipkovnice i eventualno s glazbom u ušima, ako mi ne smeta stvaranju priče.


Lukin portal: Mogu li djeca utjecati na postupke odraslih?

Nada Mihoković-Kumrić: Da, svojim ponašanjem (tvrdi roditelj u meni). Na dobre (nagrađivanjem) i na loše (popuštanjem). Najvažnije je poštivanje dogovora s obje strane.


Lukin portal: Nedostaju li djeca prirodi?

Nada Mihoković-Kumrić: Šteta što računalne igrice mame više od igri na svježem zraku. Nisam protiv tehnologije, ali najvažnija je ravnoteža. Ako to roditelji (i djeca) ne zaborave i ravnoteža se uspostavlja... Ali opet je sve u dogovoru!

Pitanja 2

SUNCOPITANJA 2

Nada Mihoković-Kumrić u OŠ don Mihovila Pavlinovića u Podgori

Medina Ljatifi Pašalić:  Jesu  li vaši najbolji kritičari upravo djeca ili oni koji vaše priče djeci čitaju?
             
Nada Mihoković-Kumrić:  Kritike bilo povoljne ili nepovoljne doživljavam kao nečije mišljenje. Bez problema podnosim kritike i osvrte stručnjaka koji su studirali kako dobro napisana priča treba izgledati, ali  mišljenja djece ili odraslih koji moje priče djeci čitaju posebno cijenim. Ta  ja pišem zbog čitatelja i za čitatelje! Sjajno je kad se mišljenja čitatelja i  kritičara slažu, ali  meni kao piscu vrlo je važna veza s čitateljem, bilo posredna, bilo neposredna. Čak nije toliko bitno je li veza dobra ili loša, važna je povezanost... Često se (ugodno) iznenadim kad me pročitaju drugačije nego sam mislila da će me čitati.


Vjekoslava Dolenc:  Pročitala sam vaš roman „Vjetar kroz kosu“. Danas se olovkom pišu još samo razglednice i čestitke, a i to rijetko. Mislite li da je moguće da se ljudi ponovo zažele pisanja pisama vlastitim rukopisom? Pišete li vi ikad pisma olovkom?

Nada Mihoković-Kumrić:  'Vjetar kroz kosu' je  epistolarni autobiografski roman točno iz onog trogodišnjega razdoblja spomenutog u knjizi. Osnova za njega bila su prava, ne izmišljena pisma između mene i jednog dečka, napisana, dakako,  kemijskom, a ne običnom olovkom. Danas više ne pišem pisma, a ni čestitke, ni razglednice... A ni skicu priče ili romana ne pišem rukom.... Otkrila sam prednosti telefona, mobitela,  e-mail-a, SMS-a i interneta. Ali još uvijek nisam njihov rob nego gospodar... Međutim, ako ljudi pretjeraju s uništenjem okoliša (nadam se da neće !) i ostanemo bez energije, moguće je da vratimo malo kotač povijesti i opet za komunikaciju koristimo dobru staru olovku. Ali povratak olovci ne mora se doživjeti kao nazadak. Mnogi pisci govore da kod pisanja rukom lakše slijede svoje misli i fabulu romana...  Ja ipak glasam za računalo!  


Davorka i Martina:  Pročitali smo o vama da imate svoju ljekarnu i da berete ljekovito bilje. Da živite u srednjem vijeku, biste li vi bili čarobnjak?

Nada Mihoković-Kumrić:  Ljekovito bilje sam pomagala skupljati baki samo kao djevojčica. Čarobnjaštvo ili magija kao teorija ili zanimanje  me ne privlače, nisu nikad, a vjerojatno ne bi ni  da sam živjela u srednjem vijeku. Da sam u to netolerantno vrijeme, rođena kao žena, sa današnjim sposobnostima i ambicijama bojim se da bi me prije spalili kao vješticu, a ne mi dopustili da budem čarobnjak!


Ilona P.:  Jesu li vaše kćerke pročitale sve vaše knjige? Što one misle o vašoj knjizi „Tko vjeruje u rode još“? Da im se vaša knjiga nije svidjela, biste li je svejedno objavili?

Nada Mihoković-Kumrić:  Moje kćeri pročitale su sve moje knjige, većinu prije objavljivanja i bile  su konstruktivni kritičari. Pojedine događaje i situacije one bi svakako drugačije vodile, ali onda ne bih pisac bila ja. Autobiografski roman 'Tko vjeruje u rode još'  posvećen  je njima i bio im je dar za 18. rođendan. Započela sam ga pisati u trudnoći kao dnevnik djeteta kojeg sam čekala... Onda se ispostavilo da ne čekam jedno dijete, nego dvoje djece i na kraju su se rodile dvije kćeri... Nijedna crtica u romanu nije izmišljena, obiteljska je zgoda ili zgoda kojoj sam svjedočila... Ideja o pretvaranju autobiografskih trudničkih dnevničkih zapisa i sjećanja, rasla je s mojim kćerima. Mislim da sam odluku donijela onog dana kad je jednoj mojoj desetgodišnjoj djevojčici jedan stariji dečko na nimalo lijep način rekao da mu se sviđa. Naime, rekao joj je  točno to što je Ivan u romanu rekao Valentini. Kao mama bila sam šokirana i mislila da desetgodišnjoj djevojčici još ne moram objasniti da je na svijet nisu donijele rode... Ali ja sam to učinila te večeri. I tada sam počela razmišljati kako djeci na domišljat i stručan način otkriti (ali doslovce pričajući reći sve!)  o dolasku na svijet.  Zato i jesam roman  posvetila mamama i tatama da se ne zbune kad njihova djeca načnu temu o svojem začetku i 'šljivama' i 'bananama', a i djedovima i bakama da se ne šokiraju kad njihovi unuci posumnjaju da su ih rode spustile kroz dimnjak...


Stela, OŠ Trnsko:  Vi ste na svojoj stranici napisali da ste imali zbirku kukaca i leptira. To je meni jako bljak. A još mi je gore to što ste ih prvo morali ubiti. Zašto ih niste pustili da budu u prirodi?

Nada Mihoković-Kumrić:  Zbirku kukaca i leptira imala sam kad mi je bilo dvanest-trinaest godina. Bila sam vrlo znatiželjno dijete i zbirku sam napravila radi istraživanja, promatranja i uočavanja razlika između kukaca i leptira. Odabir kukaca i leptira za zbirku ne bih nazvala ubijanjem. Ako se bilo koja životinja ili ljudski organ želi sačuvati u prirodnom obliku za proučavanje u znanstveve svrhe, onda se mora konzervirati u formaldehidu. To je vrlo štetna i otrovna kemikalija i zahtijeva odgovorno rukovanje. Sjajno bi bilo kad bi sve živo na svijetu moglo supostajati, a da živa bića jedno drugome ne posluže za ishranu, odjeću, obuću ili stanovanje (Muzej krapinskih neandertalaca u Krapini). Ako u korištenju prirode postoji mjera, mislim da nitko nije ugrožen. Ja sam odrasla s prirodom i u prirodi  i nije mi padalo na pamet da okoliš uništavam iz dosade ili iživljavanja. Kad bi se konzerviranje životinja smatralo ubijanjem, izumrle vrste mnoge generacije ne bi ni upoznale i ne bi postojali prirodoslovni muzeji. (Postoji i u Zagrebu, u Demetrovoj 1). Na isti način konzerviraju se ljudski zdravi i bolesni organi u edukativne i istraživačke medicinske svrhe. Kad to ne bilo moguće, liječenje pojedinih bolesti ne bi napredovalo. Za takva istraživanja postoje strogo određene etičke norme i zakoni. Zajedno s generacijom na kojoj svijet ostaje, morat ćeš pripaziti da se ti zakoni što manje izigravaju ili zloupotrebljavaju.   


Marko:  O čemu ili o kome biste još voljeli napisati knjigu ili priču? Kad bi vas neko dijete zamolilo da o njemu napišete priču, biste li mu ispunili želju?

Nada Mihoković Kumrić:  Uglavnom pišem o odrastanju djece u okrnjenim obiteljima, a često i o tabu temama. Teme  svih mojih knjiga su životne. Moji likovi su uvijek stvarne osobe, malo domaštane ili domišljene.  Često jednom svojem liku dodijelim osobine dvije-tri osobe iz života. Mnogo knjiga mi je još u glavi! Trenutno završavam zbirku priča za djecu "Kroz staklene oči" - ljubavne i bajkovite tematike o dobru i zlu. Isto tako se već deset godina mučim s jednim socijalno-ljubavnim-eko romanom za tinejdžere. Orem i kopam po njemu sve u šesnaest, ali sve u šesnaest i zapinjem. Najprije se roman zvao "Halo, Zemljani", onda "Crveno i zeleno", a trenutno sam u potrazi za novim naslovom i kao da sam opet na početku... Teško mi je pisati priču po narudžbi o nekome ili za nekoga, iako tuđe priče pozorno i rado slušam i sve moje priče su o nekome i za nekoga... Ali nikad se ne zna, možda nekom djetetu ispunim želju!


Lukin portal:  Volite li iznenađenja?

Nada Mihoković-Kumrić:  Ugodna da, a od neugodnih me ionako previše boli glava. Ali kad bih mogla birati, uvijek bih živjela polako bez velikih iznenađenja i  uzbuđenja.


Lukin portal:  Da ulovite zlatnu ribicu koja mora nekome ispuniti želju, što biste napravili?

Nada Mihoković-Kumrić:  Ah, ah! Otkad sam napisala priču "Zlatna ribica i novo vrijeme", više ne mislim da ribice mogu ispunjavati želje. Voljela bih da ljudi jedni drugima ispunjavaju što više želja. A usput, evo i priče!


Dok je toga jutra Smiljan trčkarao po morskoj obali, ugledao je zlatnu ribicu kako se koprca na pijesku. Žmirnuo je nekoliko puta i dobro protrljao oči. Nije sanjao! Pred njim se doista praćakala zlatna ribica. Napravila je kolut naprijed, pa špagu, pa kolut natrag, pa opet kolut naprijed… Iznenada se zagrcne i, koprcajući se, pokuša doći do zraka.
          – Luda ribice! Ta uginut ćeš bez vode! – reče dječak.
          Skupi dlanove i požuri je vratiti u more.
          – Neee! Ne želim natrag! – plačljivo će zlatna ribica.
          Sve se grčevitije i nemirnije koprcala u pijesku izbjegavajući dječakove dlanove.
          – Ma što izvodiš, ludice?! Nastaviš li trenirati gimnastiku na suhome,  zbilja ćeš uginuti!         
          – Ta jedva sam pobjegla naftnoj mrlji koja se nemilosrdno širi prema obali. Ne želim se vratiti u svoj onečišćeni dom.
          – Što onda želiš? – sasvim joj se  približivši  smireno upita Smiljan. Na trenutak je zašutio pozorno je motreći, a onda veselo zaključio:  – Hm, nalikuješ ribici iz bajke. Jesi li došla ispunjavati želje?
          – Ah! Živim u novom vremenu!  – uzdahne ribica. – Želim da ljudi meni ispune želju.
          – Otkad ribice imaju želje? –  s iznenađenjem će Smiljan.
          – Otkad ljudi ne čuju da moj ugroženi dom više ne diše nego teško uzdiše!  – zabrinuto će ribica.  – Vrijeme je da počnu živjeti u skladu s Prirodom i sprječavati onečišćenja.
          I Smiljan se zabrine te zamišljeno protisne:         
          – Hm, zar onečišćenje prijeti i obali ispred moje kuće?
          – Naravno! Uginut će najprije ribe u moru, a naftna će mrlja ugroziti i životinje i biljke  na obali – posljednjim snagama podižući peraju uvis, ribica će hripavim glasom. – A u opasnosti su i ljudi. Požuri ih čim prije upozoriti!               
          – Ali najprije ti trebaš pomoć.         
          – Radije požuri obavijestiti ostale. Za mene je ionako prekasno…


Lukin portal:  Što je za vas hrabrost? Jeste li vi hrabra?

Nada Mihoković-Kumrić:  Mislim da je hrabrost vrlina koju bi drugi na nama morali procijenjivati. Hrabra sam u smislu da bih pomogla nekome u opasnoj situaciji, a hrabra sam i što se usudim djelovati na novi način. Ali ludo hrabra, recimo da iz užitka skačem padobranom ilil bungee jumping, a bojim se visine – nisam!
 

Lukin portal:  Da su smijeh i igra predmet u školi, biste li ga voljeli predavati?

Nada Mihoković-Kumrić:  Mislim da ipak nemam ni gen, look još manje, za profesora smijeha. Za profesora igre – možda! Drugi kažu da smijeha i igre, uz duhovitost, ima dosta u mojim knjigama i da osim što kroz pričanje priče podučavam, neke čitatelje i zabavljam. E, pa, razmislila bih o ponudi! Ali to još nije predmet u školi, zar ne?