Kako za sportaše tako i za rekreativce, važan korak u postizanju uspjeha jest – odabir kvalitetnog trenera.

Odabrali ste sport za sebe ili svoje dijete i u potrazi ste za sportskim klubom i adekvatnim trenerom. Mnogi se u ovom koraku odlučuju za sportski klub najbliži mjestu stanovanja, vrtiću ili školi što može biti pogreška ukoliko se zaista želi postići uspjeh (bilo to postizanje dobrih sportskih rezultata ili nešto drugo).

Biti trener veoma je odgovoran posao jer se radi o znatnim utjecajima na određene procese promjena u čovjekovu organizmu, prilikom čega su pogreške nedopustive. Tako naime, vrijeme provedeno kod manje educiranog trenera u razdoblju od svega 6 mjeseci, za posljedicu može izazvati npr. stagnaciju u odnosu na sportaša manje izraženog talenta i sposobnosti koji je u istom razdoblju pod vodstvom adekvatnijeg trenera zabilježio daleko veći napredak.

Kvalitetan trener, osim što mora posjedovati zavidnu razinu stručnog znanja (područja pedagogije, psihologije, fiziologije, biomehanike i mnogih drugih), treba dalje nadograđivati svoje znanje, i biti u toku sa sportskim napretkom. Trener koji je svojom trenutno visokom razinom znanja polučio visoke rezultate, ne mora nužno biti garancija uspješnosti u budućnosti, ukoliko nije spreman uhvatiti se u koštac sa stalnim napretkom sportske znanosti.

Vrlo važna i jedna od presudnih karakteristika kvalitetnog sportskog stručnjaka jest da dovođenje do željenih rezultata, ne ostavlja negativne posljedice na psihofizičko zdravlje sportaša.

Rad na poticanju razvoja socijalnih vještina djece sportaša

Dobro razvijene socijalne vještine podrazumijevaju:

– Dobru regulaciju emocija – sposobnost da se na odgovarajući i društveno prihvatljiv način emocionalno reagira na zahtjeve neke sportske situacije (npr. obuzdavanje ljutnje na terenu).

– Socijalna znanja i sposobnost razumijevanja drugih – podrazumijeva poznavanje socijalnih pravila grupe kojoj pojedinac pripada, tj. sposobnost predviđanja tuđih reakcija i razumijevanja tuđih osjećaja (npr. usklađivanje vlastitog ponašanja sa ponašanjima drugih, pronalaženje zajedničkog jezika).

– Socijalna umijeća – sposobnost prikladnog uključivanja u aktivnost ili razgovor drugih, posvećivanje pažnje drugima.

– Socijalne karakteristike pojedinca – različita stabilna ponašanja ili navike karakteristične za pojedinca (npr. ljubaznost, suosjećajnost, svadljivost).

Trener u ovom segmentu neposredno i posredno djeluje na socijalni razvoj djece sportaša.

Jedan od osnovnih uvjeta koji predstavljaju "plodno tlo" za ovaj tip djelovanja je odnos povjerenja sportaša i trenera, ali i trenerov autoritet. Samo u tom slučaju postoje preduvjeti za iskrenu komunikaciju, razvija se međusobno poštovanje i briga za dobrobit drugog. Trener bi trebao, osobito u ekipnom sportu, razvijati osjetljivost za ovu problematiku. Socijalne vještine članova sportske ekipe imaju značajan utjecaj na povezanost ekipe, što posredno djeluje i na sportski uspjeh.


Čest je slučaj da u ekipi postoje djeca koja su izuzetno omiljena i ona koja su manje omiljena. Omiljena djeca koju opisuju pozitivnim karakteristikama, to doživljavaju kao poticaj, pa imaju priliku još unaprijeđivati svoje socijalne vještine.

Suprotno tome, "neomiljena" djeca kreću se u negativnom zatvorenom krugu. Postaju nezadovoljna, usamljena i sl., te svojim ponašanjem potvrđuju negativnu sliku o sebi.

Trener, kao autoritet i osoba od povjerenja, toj djeci može pomoći savjetima kako se ponašati u ekipi/klubu; ukazati im i osvijestiti neprikladna ponašanja ili izjave. Podrškom i odobravanjem kroz otvorenu komunikaciju s puno pozitivnih primjera i prijedloga, trener može mladom sportašu pomoći da ih uči i nauči prepoznavati, mijenjati i pratiti djelovanje promjena kroz reakcije drugih.

Važno je i poštivanje dječjih osjećaja, uvažavanje individualnih razlika i izbjegavanje "etiketiranja" (npr. nespretnjaković, šutljivac) koje može imati negativne i dugoročne posljedice na dječji razvoj i sliku o sebi.

Trener bi trebao voditi računa i o djelovanju grupe na socijalni razvoj pojedinca, tj. iskoristiti prirodnu sklonost mladih sporaša grupi i važnost vršnjaka kako bi odgojno djelovao.

U tom smislu treba djelovati na smanjivanje unutargrupnog suparništva, poticanje suradnje i rada na zajedničkim ciljevima, u okviru čega će svi moći usvajati prave vrijednosti.

U takvom ozračju suradnje i uzajamnog podržavanja trebalo bi biti vrlo jasno što su pravila ponašanja i naglašavati da je pridržavanje pravila u interesu svih, ali i ostvarenja zajedničkih ciljeva. Na taj način mladi sportaši djeluju u predvidljivoj i sigurnoj okolini, što pozitivno djeluje na oblikovanje njihovih ličnosti. Trener svojim primjerom može djelovati na ove procese, a kolektivne vrijednosti, grupna pravila, vršnjački odnosi i sl. mogu postati zdrav temelj za razvoj samostalnog, individualnog mišljenja mladog sportaša.

Trener kao uzor

Trener predstavlja model koji pokazuje moralno poželjna ponašanja, ističe moralne vrijednosti i upravlja ponašanjem mladih sportaša pomoću sustava nagrada/pohvala i kazni/pokuda.

Najnepoželjnija (iako često korištena u praksi) je metoda pokazivanja moći koja uključuje naredbe, prijetnje ili čak tjelesnu silu.

Najprikladnija je metoda razgovor u kojem se mladom sportašu objašnjava zašto su neki postupci zabranjeni, te se ukazuje kako je neki postupak mogao dovesti do štete ili neugode drugoj osobi. Također, kroz jasan i transparentan sustav pravila ponašanja na treningu i natjecanju, koji unaprijed definira poželjna i nepoželjna ponašanja, te ističe načela fair-playa, trener može djelovati na razvoj moralnih vrijednosti. Kao i u svakom segmentu odgoja, da bi ovaj utjecaj bio snažniji, nužna je dosljednost i osobni primjer.

Razvoj navika, radne discipline i odgovornosti kroz sport

Jedno od uvriježenih mišljenja o korisnosti sporta za djecu jest da sport "gradi karakter", "jača disciplinu i ličnost", i sl. Nešto od toga je zasigurno točno, no koliko jako će takvo djelovanje biti, ovisi i o samom mladom sportašu i brojnim vanjskim faktorima.

Odgojno djelovanje se ovdje očituje kroz promjenu i oblikovanje navika mladog sportaša, te razvoj odgovornosti. Naime, sustavni sportski trening traži red, rad i disciplinu, osobito ako se stremi vrhunskim rezultatima. To znači predanost sportu i treniranju kao obavezi, razvoj radnih navika i osobne i kolektivne odgovornosti. Mladi sportaš tako oblikuje i vlastiti sustav vrijednosti, što mu najčešće trajno ostaje, a prenosi se i na ostale segmente njegova života: školu, odnose s prijateljima itd.

Trener bi, najbolje u dogovoru sa sportašima, na početku godine, trebao formirati sustav pravila rada i sankcija za nepridržavanje tih pravila. Zajedničkim odlučivanjem osigurava se veća predanost sportaša dogovoru, veća individualna i kolektivna odgovornost.


Tako se jača i pripadnost grupi, te se znatno smanjuje mogućnost nastanka sukoba zbog nečijeg neodgovornog ponašanja, kao i razvoj negativnih emocija prema treneru ili suigračima zbog eventualnih kazni. Također, upoznatost roditelja sa sustavom treniga i suradnja s trenerom u ovom, ali i u svakom drugom segmentu, vrlo je važna.

Djeca nisu mali odrasli. Sustav dječjeg sporta treba prilagoditi potrebama, razvojnim osobitostima i interesima djece. Dobrobit djece uvijek, pa tako i u sportu, jest odgovornost odraslih. Želimo li od malih napraviti velike sportaše, moramo ih htjeti slušati i znati čuti. Svatko, kad može birati, odabire raditi ono u čemu uživa. Dijete bira igru i ona bi morala ostati uvijek sastavni dio sporta. Ne samo malih, već i onih velikih.

Više:

• Kad sport postane nešto drugo