OŠ RAVNE NJIVE - NASTAVA MOŽE BITI ZABAVNA
Učenici osmih razreda naše škole sudjelovali su na terenskoj nastavi iz povijesti i zemljopisa… I ja sam bila među njima. S nastavnikom povijesti Vedranom Tolićem, nastavnikom zemljopisa Duškom Marušićem i defektologicom Brunom Dadić posjetili smo Imotski: ondje smo bili na Modrom i Crvenom jezeru, potom na dva na prvi pogled sasvim jednaka jezera koja se upravo zbog toga nazivaju Dva oka i na Galipovcu, još jednom jezeru. Prošetali smo i po gradu. Evo kako je bilo…
MODRO JEZERO
Kad smo došli na Modro jezero, prvo što smo mogli primijetiti je njegova boja. Zaključili smo da je pogled prekrasan, i mislim da je većina bila zadovoljna i samim time, ali su nam nastavnici rekli kako ćemo se spustiti dolje.
Nama, koji smo se spustili do dna, svidjela se priča nastavnika Tolića o "jezeru ljubavi" (znate već, onaj tko takne vodu bit će sretno zaljubljen) pa smo svi požurili umočiti prste unutra. Da, dovoljno je umočiti prst za malo ljubavi. A jedna moja prijateljica iz razreda se smočila cijela (nije važno tko je kriv). Koliko će onda ona tek ljubavi imati!
Jezero se nije činilo preduboko pa nas je veoma iznenadila činjenica da se razina vode zna podići do jedne špilje koja je, kad pogledate prema gore, jako, jako visoko (vrlo bih vam rado rekla koliko točno, ali nemam pojma). Zaključili smo da se zapravo nalazimo na dnu jezera. Fascinantno, zar ne?
Fotografirali smo se, napili vode ili soka, pojeli koji sendvič i krenuli natrag. Ako je spuštanje bilo naporno, ne možete ni zamisliti koliko se teško bilo popeti natrag. Ako vas baš zanima, proguglajte visinu koju smo morali savladati. Pravi smo planinari, što je dobro za trošenje kalorija. Iako smo bili mrtvi – umorni, ipak smo bili dovoljno živi, ili zaigrani i znatiželjni, za nastavak putovanja.
ŠETNJA PO GRADU
Iako smo se već bili našetali, dobili smo nešto slobodnog vremena za razgledavanje dijela grada u kojem smo se našli. Ipak, obližnji kafić bio nam je privlačniji od hodanja pa smo se odlučili osvježiti sokom. A neki od nas pravili su se odrasli pa su naručili ness i zamalo napravili pravu dramu jer im je konobar donio neki drugi capuccino, što su shvatili kad su ga već bili popili.
TVRĐAVA TOPANA
A onda smo se još malo penjali na tvrđavu (iako smo već bili umorni od penjanja). S nje smo vidjeli i drugu obalu Modrog jezera. Uživali smo pri pogledu na jezero. Taj pogled je jako lijep za nas koji razgledavamo, ali je bio i jako važan za one koji su s njega nekoć provjeravali ima li u blizini kakve opasnosti, jer je ova tvrđava na bitnom strateškom položaju.
CRVENO JEZERO
Na svu sreću, autobus nas je doveo točno pokraj Crvenog jezera (koje je zapravo modro, ali je kamenje oko njega crveno) i nismo morali pješačiti. U ruksacima i torbama teglili smo svakakvo kamenje koje smo skupili oko tvrđave jer smo svi čuli za tajanstvene sile koje vladaju oko crvenog jezera. Svi smo se svojski trudili ubaciti kamen jer su nastavnici obećali zaključnu peticu onom tko uspije. Naravno, priroda se i ovaj put pokazala snažnijom od „malog čovjeka“ i poučila nas da se peticu može zaslužiti jedino – (m)učenjem.
Bilo je svakakvih teorija u našim mudrim glavama zašto kamen ne upada u jezero, neki su čak tvrdili da je upao, ali da mi to ne primijetimo jer je u dijelu jezera koji je uvučen ispod stijena. Neki drugi su pak tvrdili da to nije moguće jer bi se proširili kružni valovi po vodi kad bi upao kamen. Eto i malo fizike poslije povijesti i zemljopisa. U svakom slučaju, očito je da neke čudnovate sile vuku kamen prema stijenama. Ali za to postoji internet.
DVA OKA
Ova su dva jezera sasvim jednaka, kao dva plava oka. Zato se tako i zovu. Pravo čudo prirode! Ovdje nam je bilo posebno zabavno…
Sa stabla uz jezero je visio nekakav konop pa smo glumili Tarzana i kao na lijani letjeli iznad jezera. Bila sam gotovo sigurna da će netko i upasti u njega, ali sam bila prilično iznenađena našom spretnošću.
Imamo sreće što nitko nije pljasnuo unutra jer uz ovo jezero nije vezana nikakva posebna moć i, kad biste upali u njega, bili biste samo – mokri.
GALIPOVAC
Za kraj našeg razgledavanja imotskih jezera, posjetili smo i Galipovac. Izašli smo iz autobusa i stali pokraj ceste kako bi ga pogledali, i malo se šokirali kad smo vidjeli koliko je daleko. Naravno, nije nam se dalo hodati do njega. Srećom, samo smo ga pogledali sa "sigurne udaljenosti". Malo smo tako sjedili, pili i jeli, a onda smo se vratili u autobus. Bilo nam je žao što je putovanje gotovo, ali pred nama je još bila vožnja kući u kojoj smo se napričali, neki malo zapjevali, a neki drugi čak i zadrijemali.
Snovi će im biti itekako lijepi budu li sanjali sve ono što smo danas vidjeli.
Hana Perković, 8.b
