Moj djed ima neobične obrve.
Kad se rasrdi na mene,
ko trava pozelene.
Kad mi ne vjeruje, postanu žute ko limun
koštica pun, a kad se čudi
mom brzom odgovoru,
ko čun na moru
lelujaju se, dižu
i spuštaju, gore-dolje,
dolje-gore, a ja pocrvenim
i počnem po stolu
premještati šolje.
Al, na svu sreću, baka vidjevši što je,
sjedne pokraj nas, uzme novine i čita
šta se dešava u svijetu,
kome je teško, kome je lako.
Onda se i njene obrve dižu uvis, sve to više,
i mrmlja polako: tako, tako...
Al djedove obrve miruju, on je ozbiljan.
Ne govori ništa i tvrdo mu je lice.
Samo kad zaspi, vidim: njegove su
obrve kao snijeg bijele
i na njima se odmaraju
dvije klonule golubice
svaki čas spremne da odlete
nekud daleko.