Kako li samo olako prihvaćamo to što
šuma izlista
i svojim očaravajućim zelenilom
oduzima dah promatrača,
ili to što planinski potok svojom
čudesnom bukom remeti spokoj tišine.

Kako li samo olako prihvaćamo to što
sunce izlazi svakog jutra,
i svojim čarobnim zracima donosi život
svemu pod nebom,
ili to što mjesec na nebu svojim tihim
odbljeskom razbija okove tame.

Kako li samo olako prihvaćamo to što se
more talasa,
i svojom moćnom silinom razbija stijene,
ili to što povjetarac s mora priča svoju
priču beskrajne svježine.

Kako li samo olako prihvaćamo nebeski
zrak
koji se s planina ruši svježinom
proljetnog jutra.
Ili to što dišemo i gledamo svu ljupkost
prirode koju nam Stvoritelj dade.