Probudivši se, djevojčica Lidija otapkala je bosonoga u kuhinju. Mama je upravo mazala na kruh maslac i med, a u šalicu  lijevala vruću čokoladu.

– Mmmm, fino miriše! – obraduje se Lidija i popije gutljaj.

– Ako je želiš popiti u pidžami, na noge navuci čarape da se ne prehladiš.

Lidija pogleda mamu i vragolasto se osmjehne:

– Ali, mama, zar ne vidiš da sam obukla čarapice?!

– Zar proizvode nevidljive čarape!?  – mama s čuđenjem odmjeri njezine bose noge.

– Da, da! Od specijalnog su materijala – zanijela se Lidija  u objašnjavanju. – Čarape se ne vide, ali toplina se osjeća.

– Hm, hm – nastavila se čuditi mama i, pogledavši na sat, promijeni temu: – Pije nego odem na posao,  pregledala bih ti zadaću ako si je napisala.

– I zadaća je nevidljiva.

Lidija slegne ramenima i nastavi pijuckati čokoladu.

– Hm, čudno! I štivo si naučila čitati? – upita mama, a kad

Lidija kimne glavom, predloži:

– Da čujem kako čitaš!

– Štivo je također nevidljivo!

– Ooo, to su sve novosti o kojima pojma nemam!

Kad se sljedećeg dana mama vratila iz trgovine, Lidija ju je također dočekala bosonoga. S nestrpljenjem je ispraznila torbu do posljednje vrećice i čudila se što u njoj nema žvakaćih guma ni bombona!

– Ima, ima, zar ih ne vidiš? –  uvjeravala ju je mama.

Lidija još jedanput isprevrće namirnice.

– Evo ih! – reče mama i ispruži prema Lidiji prazan dlan. – Posebna, vrlo ukusna i nevidljiva vrsta žvaka i bombona!

Lidija je razrogačenim očima promatrala mamu i šutjela… Odjednom se zagledala u svoje bose noge i brzo  otrčala u  sobu. Vratila se s čarapama na nogama.

Otada je pisala vidljive zadaće, vježbala vidljive diktate, čitala vidljiva štiva i ujutro, kad bi doručkovala u pidžami, na noge oblačila vidljive čarape… Mama joj je pak počela kupovati ukusne  i vidljive gume za žvakanje i bombone.