Tiho noći, moje zlato spava,
nad glavom joj od bisera grana.
A na grani ko da nešto bruji,
to su mali sićani slavuji.

Žice predu od svilena glasa,
otkali joj duvak do pojasa.
Prekrili joj i lice i grudi
da se moje zlato ne probudi.

Tiho, noći, moje zlato spava,
blijedi mjesec nebom obasjava.
Tiho pojte maleni slavuji,
da se moje zlato ne probudi.

Sjećaš li se, zlato, noći one,
kad je mjesec nebom zaplovio?
Kad je mjesec nebom zaplovio,
ja sam tebe, dušo, zagrlio.

Pala si mi, ah, na grudi moje,
ja poljubih medne usne tvoje.
Ja poljubih medne usne tvoje,
sjećaš li se, zlato, noći one?