Zemlja sama i okrugla.
Ja nju tražim. Gdje je sada?
A onda je, iza ugla,
sretoh, zbunjen, iznenada.

Bahnula je kao zraka,
kao svitac usred mraka,
kao prva kaplja kiše,
kao nešto... od sveg više...

U tom trenu –
zasta dan,
ja pomislih –
sve je san.

Odskakuta, odleprša,
kao vjetar preko krša
ili preko polja pustih...
A ja – ni riječ ne izustih.

Kad bi htjela da me shvati
ta nebeska tužna kugla,
pa da stane, da se vrati,
da nju sretnem,
opet sretnem,
svu u suncu, iza ugla...