Bajke i priče za djecu

TRNORUŽICA (Jacob i Wilhelm Grimm)

Živjeli nekad davno car i carica koji su govorili svakog dana:

– Ah, kad bismo imali dijete!
A nikako ga nisu mogli dobiti. Ali, jedanput, kad se kraljica kupala, izmili neka žaba iz vode i reče joj:
– Tvoja želja će se ispuniti. Prije nego prođe godina dana, donijeti ćeš kćerku na svijet.
Kako žaba reče tako se i dogodi i carica rodi djevojčicu, tako lijepu da car nije znao što će od radosti, pa priredi veliko slavlje. Nije pozvao samo rođake, prijatelje i poznanike, nego i mudre vile da bi bile blage i naklonjene djetetu.
Bilo ih je trinaest u njegovom carstvu, a pošto je imao samo dvanaest zlatnih tanjura, morala je jedna od njih ostati kod kuće. Kad je slavlje bilo pri kraju, počeše mudre vile darivati dijete svojim čudesnim darovima: jedna vrlinom, druga ljepotom, treća bogatstvom i tako redom sa svim što se može poželjeti na ovome svijetu. U trenutku kad je jedanaesta darovala svoje, iznenada uđe ona trinaesta. Htjela se osvetiti što nije bila pozvana. Niti koga pogleda niti pozdravi, samo glasno reče:
– Neka se careva kći u svojoj petnaestoj godini ubode vretenom i padne mrtva.
Ne rekavši više ni riječi, okrenu se i ode iz dvorane. Svi su bili uplašeni, ali tada istupi dvanaesta koja još nije bila izrekla svoju želju. Pošto nije mogla otkloniti zlo proročanstvo, nego ga samo ublažiti, reče:
– Neka to ne bude smrt, nego stogodišnji dubok san.
Želeći sačuvati svoje drago dijete od te nesreće, kralj naredi da se sva vretena u carstvu spale. Na djevojčici se počeše javljati svi darovi mudrih vila, tako da je bila lijepa, čedna, ljubazna i razborita, pa ju je svatko, tko ju je samo jednom vidio, zavolio. Ipak, dogodi se da, baš na onaj dan kad je napunila petnaest godina, car i carica ne budu u dvorcu i da djevojčica ostane sasvim sama. Počne švrljati okolo, razgledavati sobe i odaje do mile volje, dok ne dođe do jedne stare kule. Penjući se uskim, zavojitim stepenicama stiže do nekih malih vrata. U bravi je bio zahrđali ključ. Kad ga ona okrenu, vrata se otvoriše i ona u maloj sobici ugleda staru ženu kako sjedi s vretenom u ruci i vrijedno prede lan.
– Dobar dan, bakice, – reče princeza – što ti to radiš?
– Predem. – odgovori starica i klimnu glavom.
– A što ti je to što tako veselo skakuće? – upita djevojka, uze vreteno i htjede presti. Ali samo što ga je dotakla, zlo proročanstvo se ispuni i ona se ubode u prst. U istom trenu, kad je osjetila ubod, ona pade na staričin krevet i utonu u dubok san. Taj san se proširi po čitavom dvorcu: car i carica, čim su stigli kući i ušli u dvoranu, zaspaše, a s njima i cijela dvorska svita. Zaspaše i konji u štali i psi u dvorištu, golubovi na krovu i muhe po zidovima, pa i vatra što je treperila na ognjištu utihnu i zaspa, čak i kuhar, koji je baš tog trena htio povuči za kosu svog pomoćnika, jer je nešto zabrljao, pusti ga i zaspa. Stiša se i vjetar. Na drveću oko dvorca nije se više micao ni jedan listić. Oko dvorca poče rasti trnova živica koja je svake godine bila sve viša, dok ga najzad nije sasvim obavila i prerasla da se više nije mogla vidjeti ni zastava na vrh krova. Po svijetu se širila priča o lijepoj, usnuloj Trnoružici – tako nazvaše carevu kćer – pa su s vremena na vrijeme dolazili kraljevići i pokušavali se kroz trnje probiti u dvorac. Nije im polazilo za rukom, jer ih je trnje, kao da ima ruke, hvatalo, greblo i zaustavljalo, čega se mladići nisu mogli osloboditi, pa su tu ostajali i umirali. Poslije dugo vremena dođe opet jedan kraljević u ovu zemlju, pa je čuo kako neki starac priča o trnovoj živici, kako se iza nje nalazi dvorac i u njemu već sto godina spava prelijepa careva kći Trnoružica, car i carica i čitava dvorska svita. On je još od svog djeda slušao da su mnogi kraljevići dolazili i pokušavali se probiti kroz trnje, ali da su ostajali visiti na njemu. Tada mladić reče:
– Ja se ne bojim. Idem unutra vidjeti lijepu Trnoružicu.
Starac ga je odvraćao, ali on nije slušao njegove riječi. Desilo se da je upravo tada proteklo onih sto godina i došao dan kad se Trnoružica trebala probuditi. Kad se kraljević približio živici, ona se pretvori u velike lijepe cvjetove koji su se sami razmicali i propuštali ga, a onda se opet za njim zatvarali. U dvorištu ugleda konje i carske hrtove kako leže u dubokom snu. Na krovu su sjedili golubovi držeći svoje glavice pod krilima. Kad je ušao u kuću, spavale su muhe na zidovima, kuhar je još držao ruku kao da hoće šćepati momka, a služavka je sjedila pored crnog pijetla, koga je trebalo operušati. Išao je dalje i u dvorani našao čitavu dvorsku svitu kako leži i spava, a gore na prijestolju spavali su car i carica. Sve je bilo toliko tiho da je mogao i svoj dah čuti. Došao je naposljetku do one kule i otvorio vrata male sobe u kojoj je spavala Trnoružica. Bila je tako lijepa da nije mogao oči od nje odvojiti, pa se saže i poljubi je. Kako je poljupcem dotače, ona otvori oči, probudi se i pogleda ga ljubazno. Upravo kad siđoše, probudi se car, za njim carica i cijela dvorska svita i gledahu se začuđenih očiju. Konji u dvorištu ustadoše i stresoše se, psi skočiše i zamahaše repom, golubovi na krovu izvukoše glavice ispod krila, pogledaše oko sebe i prhnuše u polje. Muhe poletješe sa zidova. U kuhinji zapucketa vatra i poče kuhati jelo, pečenje opet zacvrča, kuhar prilijepi momku takvu pljusku da je zajaukao, a služavka operuša pijetla. I kad se sve probudi započe svadba kraljevića i Trnoružice, pa su živjeli sretno do kraja svog života.

trnoruzica

PEPELJUGA (Jacob i Wilhelm Grimm)

Razbolje se žena nekog bogataša, pa kad osjeti da joj je blizu kraj, pozva kćer jedinicu i reče joj:

– Drago dijete, budi dobra i čestita, pa će ti svatko biti od pomoći.
Kad to reče, sklopi oči i izdahnu.
Djevojčica je svaki dan odlazila do majčinog groba i plakala. Nije zaboravila majčine riječi. Kad je došla zima, pokri snijeg majčin grob svojim bijelim pokrivačem, a kad ga sunce u proljeće okopni, bogataš se oženi drugom ženom. Žena sa sobom dovede i svoje dvije kćeri, koje su naoko bile lijepe i čiste, ali u srcu zle i prljave. Tako nastadoše teški dani za sirotu pastorku.
– Zar će ova glupa guska sjediti s nama u sobi? – govorile su.
– Tko želi kruha, mora ga i zaslužiti.
Oduzeše joj lijepe haljine, navukoše joj staru sivu pregaču i dadoše drvene klompe.
– Vidi ti ponosne princeze, kako se dotjerala! – vikale su, smijale se i odvele je u kuhinju. Tu je morala od jutra do mraka raditi teške poslove, ustajati u ranu zoru, donositi vodu, ložiti vatru, kuhati i prati. Osim toga, polusestre su joj radile svakojake pakosti, rugale joj se i sipale joj u pepeo grašak i leću, a ona je morala sjediti i prebirati. Uvečer, umorna od tolikog posla, morala bi leći kraj ognjišta, jer nije imala svoje postelje. Kako je od pepela uvijek bila prašnjava, nazvaše je Pepeljugom. Jednoga dana otac se spremao na sajam pa upita pastorke što žele da im donese.
– Lijepih haljina – reče jedna.
– Bisera i dragog kamenja – reče druga.
– A ti, Pepeljugo, – upita otac – što bi ti željela?
– Otkinite, oče, prvu grančicu koja vam dodirne šešir kad se budete vraćali kući. Nju mi donesite.
Tako otac kupi objema pastorkama lijepe haljine, bisere i drago kamenje, a kad je vraćajući se kući jahao kroz šumu, okrznu ga ljeskova grančica i zbaci šešir. On je otkide i ponese.
Kad je došao kući, dade pastorkama što su zaželjele, a Pepeljugi dade ljeskovu grančicu. Pepeljuga mu zahvali, ode na majčin grob i zasadi grančicu; pri tom je toliko plakala da su joj suze tekle niz obraze i zalijevale grančicu. Grančica je od suza odmah počela rasti i postala lijepo drvo. Pepeljuga je svaki dan tri puta odlazila na grob, plakala i molila, a svaki put bi na drvo slijetala bijela ptičica, pa kad bi Pepeljuga izgovorila neku želju, ptičica bi joj s grane bacila ono što je zaželjela. Dogodi se da kralj te zemlje priredi svečanost koja je trebala trajati tri dana i na koju je pozvao sve lijepe djevojke iz kraljevstva kako bi njegov sin sebi odabrao nevjestu. Kad su dvije polusestre čule da će i one biti pozvane, silno se obradovaše, pozvaše Pepeljugu i rekoše joj:
– Očešljaj nas, očisti cipele i pričvrsti kopče, ići ćemo na svečanost u kraljeve dvore.
Pepeljuga ih je poslušala, ali je gorko plakala jer je i ona željela ići na ples pa zamoli maćehu da i nju povedu.
– Zar da ti, Pepeljugo, – reče ova – takva, puna prašine i pepela, ideš u dvorac? Nemaš ni haljinu ni cipele, a plesala bi!
Kako je Pepeljuga i dalje molila, ona reče:
– Evo, sasula sam ti zdjelu leće u pepeo. Ako je za dva sata istrijebiš, možeš ići s nama.
Pepeljuga izađe na zadnja vrata u vrt i povika:
– O, vi pitome golubice, vi grlice i sve ptičice pod nebom, dođite i pomozite mi: Dobra zrnca u lončić, loša u trbuščić!
Odmah sletješe na prozor dvije bijele golubice, za njima dvije grlice, a onda dolepršaše sve ptičice pod nebom i spustiše se na pepeo. Golubice zaklimaše glavicama i, kljuc-kljuc, kljuc-kljuc, a za njima i sve druge ptičice, pa potrijebiše sva dobra zrnca u zdjelu.
Nije prošlo ni sat vremena, a one završile i odletjele. Tada djevojka, sva radosna, odnese zdjelu maćehi, vjerujući da će sada smjeti ići na svečanost. Ali maćeha reče:
– Ne, Pepeljugo, ti nemaš haljinu i ne znaš plesati. Svi će ti se smijati.
Kad se djevojka opet rasplakala, ona nastavi:
– Ali ako mi dvije pune zdjele leće istrijebiš za jedan sat iz pepela, onda možeš ići. – A u sebi pomisli: "To neće nikako stići." Kad ona prosu dvije zdjele leće u pepeo i ode, djevojka opet izađe u vrt i povika:
– O, vi golubice, vi grlice i pitome ptičice pod nebom, dođite i pomozite mi trijebiti: Dobra zrnca u lončić, loša u trbuščić!
Opet na kuhinjski prozor sletješe dvije bijele golubice, pa dvije grlice, a onda dolepršaše sve ptičice pod nebom i spustiše se na pepeo. Golubice klimnuše glavicama pa; kljuc-kljuc, kljuc-kljuc, a za njima i sve druge ptičice, i istrijebiše sva dobra zrna u zdjelu. Nije prošlo ni pola sata, a one završiše i odletješe. Djevojka odnese zdjelu maćehi, sva radosna, jer je pomislila da će sada i ona ići na svečanost. Ali maćeha reče:
– Ništa ti ne pomaže. Nećeš s nama jer nemaš haljinu i ne znaš plesati. Mi bismo te se sramile.
Okrenu joj leđa i požuri za svojim oholim kćerima. Kad više nikog nije bilo kod kuće, Pepeljuga ode na grob svoje majke pod lijesku i reče:
– Drvce drago, stresi grane, pa saspi srebro i zlato na me!
Jedna ptica joj baci zlatom protkanu haljinu i svilom i srebrom izvezene cipelice. Ona se brzo obuče i potrča na svečanost. Njene polusestre i maćeha je nisu mogle prepoznati. Bila je tako lijepa u raskošnoj odjeći, da one pomisliše kako je kraljevska kći.
Na Pepeljugu nisu ni pomišljale, uvjerene da ona sjedi kod kuće u prašini i trijebi leću iz pepela.
Kraljević joj priđe, uze je za ruku i zaplesa s njom, pa je čitavo vrijeme plesao samo s njom i nije joj htio ispustiti ruku, a kad bi je neko drugi zamolio za ples, on je odgovarao:
– Ovo je moja plesačica.
Tako je ona plesala do večeri. Kad htjede krenuti kući, kraljević reče:
– Poći ću s tobom da te ispratim.
Htio je vidjeti čija je to kćer, ali ona mu pobježe i skoči u golubinjak. Kraljević je čekao sve dok nije došao njen otac, kome je kazao da je neznana djevojka skočila u golubinjak. Otac pomisli: "Da nije Pepeljuga?"
Donesoše mu sjekiru i trnokop da razvali golubinjak, ali unutra nikoga ne nađoše. Kad dođoše kući, Pepeljuga je ležala u prašnjavim haljinama u pepelu, a petrolejka je tužno svjetlucala kraj dimnjaka. Jer, ona je brzo iskočila s druge strane iz golubinjaka i otrčala do ljeskovog drveta. Tamo je svukla lijepu haljinu i stavila na grob, a ptica je odnijela. Onda je obukla svoju sivu pregačicu i legla u kuhinju kraj pepela. Drugog dana, kad se svečanost nastavila i roditelji sa sestrama otišli, ode Pepeljuga ponovo do ljeskovog drveta i reče:
– Drvce drago, stresi grane, pa saspi srebro i zlato na me!
Ptica joj tada baci još gizdaviju haljinu. Kad se u toj odjeći pojavila na svečanosti, svi su bili zadivljeni njenom ljepotom. A kraljević, koji ju je čekao, odmah je uze za ruku i ponovo zaplesa s njom. Ako bi je neko drugi zamolio za ples, on je govorio:
– To je moja plesačica.
Kad je pala večer i ona htjela otići, pođe i kraljević s njom da vidi u koju će kuću. Ali ona pobježe u vrt iza kuće. Tamo je stajalo lijepo veliko stablo na kojem su visile prekrasne kruške. Hitro kao vjeverica uspne se Pepeljuga među granje i kraljević nije vidio kud je nestala. Ali on opet pričeka dok ne dođe njen otac i reče mu:
– Neznana djevojka je opet pobjegla. Mislim da se sakrila u kruškinom granju. Otac opet pomisli: "Da nije Pepeljuga?" Naredi da mu donesu sjekiru i posiječe drvo, ali ne nađoše nikoga. A kad uđoše u kuhinju, Pepeljuga je već ležala u pepelu, jer je prije toga skočila sa stabla, vratila ptici sa ljeskovog drveta lijepu haljinu i obukla svoju sivu pregačicu. I trećeg dana, kad su roditelji i sestre otišli, pođe Pepeljuga na majčin grob i reče drvcetu:
– Drvce drago, stresi grane, pa saspi srebro i zlato na me!
Sad joj ptica baci haljinu koja je bila tako sjajna i raskošna kakvu još nitko nije imao i cipelice od suhog zlata. Kad je u ovoj haljini došla na svečanost, svi su zanijemili od divljenja. Kraljević je opet plesao samo s njom i kad bi je netko drugi zamolio za ples, on je govorio: – To je moja plesačica.
Kad padne večer i Pepeljuga pođe kući, kraljević je opet htio pratiti, ali ona mu tako brzo pobježe da je nije mogao stići. Ali, kraljević se ovog puta poslužio lukavstvom. Naredio je da se stepenice namažu smolom, pa kad je djevojka potrčala kući, lijeva cipela joj se zalijepi i ostade. Kraljević je podiže i vidje da je bila vrlo malena i od suhog zlata. Drugog dana dođe s cipelicom Pepeljuginom ocu i reče mu:
– Nijedna druga neće mi postati žena osim one kojoj pristaje ova zlatna cipelica.
Dvije polusestre se silno obradovaše jer su imale lijepa stopala. Starija uze cipelicu i pođe s majkom u sobu da je isproba. Kako je cipelica bila premalena pa joj palac nije mogao stati, majka joj reče:
– Odsjeci palac! Kad budeš kraljica, nećeš trebati hodati. Djevojka odsječe palac, ugura nogu u cipelicu, stisne zube od bola i izađe pred kraljevića, a on je kao svoju nevjestu uze na konja i odjaha. Kad su prolazili pored groba, na ljeskovom grmu sjedile su dvije golubice i gukale:
"Gukni, gukni, golubice,
krv curi iz cipelice.
Cipela je premalena,
a nevjeste prave nema."
Kraljević pogleda njenu nogu i spazi kako je krv procurila. On okrenu konja, vrati lažnu nevjestu i reče da to nije prava, i neka druga sestra isproba cipelu. Sad druga ode u sobu, s mukom utiska prste u cipelu, jer joj je peta bila prevelika, pa majka i njoj reče:
– Odreži petu. Kad budeš kraljica nećeš morati pješačiti.
Djevojka odreza komad pete, utisnu nogu u cipelu i izađe pred kraljevića, a on je uze na konja kao svoju nevjestu i odjaha. Ali kad su prolazili pored ljeskovog drveta, sjedile su na grani dvije golubice i gukale:
"Gukni, gukni, golubice,
krv curi iz cipelice.
Cipela je premalena,
još nevjeste prave nema."
Kraljević pogleda njenu nogu i opazi kako je krv procurila iz cipele i natopila bijelu čarapu, pa okrenu konja i lažnu nevjestu vrati kući.
– Ni ovo nije prava, – reče. – Imate li još kćeri?
– Ne – reče otac. – Tu je još samo Pepeljuga, siroče moje pokojne žene, ali ona vam ne može biti nevjesta.
A kad kraljević reče da mu je pokažu, povika maćeha:
– Ah, ne, ona je prašnjava i prljava, ne možemo vam je pokazati.
Kraljević, međutim, ostade pri svome pa su morali pozvati Pepeljugu. Ona prvo opra ruke i lice pa izađe i pokloni se kraljeviću koji joj pruži zlatnu cipelu. Tada ona sjede na klupicu, skide drvenu i obuče zlatnu cipelu koja joj je pristajala kao salivena. A kad je ustala i kraljević je pogledao u lice, prepozna lijepu djevojku s kojom je plesao i povika:
– Ovo je moja prava nevjesta!
Maćeha i polusestre se skameniše i poblijediše od bijesa, a on uze Pepeljugu na konja i odjaha s njom. Kad su prolazili pored ljeskovog drveta, zagukaše bijele golubice:
"Gukni, gukni, golubice,
tu su zlatne cipelice
što djevojci dobro stoje
jer nevjesta prava to je."
A onda poletješe i spustiše se Pepeljugi na ramena, jedna s desne, druga s lijeve strane. Kad je trebalo slaviti svadbu, dođoše se obje polusestre dodvoriti i s Pepeljugom lažno dijeliti sreću. Kad su mladenci pošli na vjenčanje, stade starija s desne, a mlađa s lijeve strane Pepeljuge da joj budu pratilje, ali ih golubice, koje su ostale na nevjestinim ramenima, otjeraše.
A Pepeljuga i kraljević ostaše sami u svojoj sreći, pa su živjeli dugo i sretno i ostali dobri i plemeniti.

pepeljuga3

VUK I SEDAM KOZLIĆA (Jacob i Wilhelm Grimm)

Bijaše jednom jedna koza pa imala sedam mladih kozlića koje je voljela kao što svaka majka voli svoju djecu. Jednog dana pođe ona u šumu po hranu pa pozva svih sedam kozlića i reče im:

– Draga djeco, ja idem u šumu, a vi se dobro čuvajte vuka, jer ako uđe, pojesti će vas od glave do pete. Taj zlikovac se često pretvara, ali vi ćete ga odmah prepoznati po hrapavom glasu i crnim šapama. A kozlići rekoše:
– Draga majko, mi ćemo se dobro čuvati, možeš ići bez brige.
Koza zameketa i mirno krenu na put.
Ne prođe dugo, a netko zakuca na kućna vrata i viknu:
– Otvorite, draga djeco, evo vaše majke, svakom sam nešto donijela. Ali kozlići po hrapavom glasu prepoznaše vuka i povikaše:
– Nećemo ti otvoriti, ti nisi naša majka, ona ima nježan i mio glas, a tvoj glas je hrapav. Ti si vuk.
Tada vuk ode nekakvom trgovcu i kupi veliki komad krede. Kad je pojede, glas mu postade nježan. Onda se vrati, pokuca na vrata i viknu:
– Otvorite, draga djeco, evo vaše majke, svakom sam ponešto donijela.
Ali vuk je stavio svoju crnu šapu na prozor pa kad je kozlići vidješe, poviču:
– Nećemo ti otvoriti, naša majka nema crne šape kao ti, ti si vuk. Tada vuk otrča pekaru i reče:
– Udario sam se u nogu, premaži mi je tijestom.
I kad mu pekar tijestom premaza šape, on otrča mlinaru i reče mu:
– Pospi mi šape brašnom.
Mlinar pomisli: "Vuk hoće nekoga prevariti", pa ga htjede odbiti, ali vuk mu reče:
– Ako mi to ne učiniš, pojesti ću te.
Tako se mlinar uplaši i zabijeli mu šape. Eto, takvi su ljudi. Onda zlikovac dođe i po treći put na kućna vrata, pokuca i reče:
– Otvorite, djeco, došla je vaša draga majka i svakome ponešto iz šume donijela.
Kozlići povikaše:
– Pokaži nam prvo nogu, da vidimo jesi li naša draga majka.
On onda stavi šapu na prozor i kad kozlići vidješe da je bijela, povjerovaše da je istina i otvoriše vrata. Ali uđe im vuk, glavom i bradom. Oni se uplašiše i stadoše se sakrivati. Jedno skoči pod stol, drugo u krevet, treće u peć, četvrto u kuhinju, peto u ormar, šesto pod korito, a sedmo u kutiju zidnog sata. Ali vuk ih sve nađe i nije oklijevao nego ih je jedno za drugim progutao. Samo ono najmlađe, u kutiji od sata, nije našao. Kad se tako do mile volje najeo, vuk se odgega na livadu, leže pod drvo i zaspa. Malo zatim vrati se i koza iz šume. Ali imala je što vidjeti! Kućna vrata širom otvorena, stol, stolice i klupa prevrnute, korito slupano, pokrivač i jastuci po podu. Počne tražiti svoju djecu, njih nigdje. Dozivala ih je redom po imenu, ali nitko se ne odazva. Najzad, kad zovnu najmlađeg, začu se njegov glasić:
– Draga majko, evo me u kutiji od sata.
Ona ga izvadi te joj ono ispriča kako je došao vuk i sve ostale pojeo. Pomislite samo koliko je koza plakala za svojom jadnom djecom. Najzad u svome jadu izađe van, a kozlić istrča s njom. Kad stiže na livadu, a tamo vuk pod drvetom leži i hrče da se sve grane tresu. Ona ga zagleda sa svih strana i primjeti da se u njegovom prepunom trbuhu kozlići koprcaju.
"Ah,", zaključi ona, "to su moja jadna djeca, koju je vuk progutao za večeru, a još su živa!" Najmanji kozlić brzo otrči kući po škare, iglu i konac. Koza prereže zlom vuku trbuh i samo što je napravila prvi rez kad jedan kozlić promoli glavu i kako je rezala dalje tako je iskakao jedan za drugim, svih šest kozlića. I svi su bili živi i zdravi. Kakva je to bila radost! Grlili su svoju dragu majku i cupkali od sreće. Ali koza im je naredila:
– Trčite i brzo nakupite kamenja da ovoj bezobraznoj zvijeri napunimo trbuh dok još spava.
Sedam kozlića požuriše i donesoše kamenja pa ih uguraše vuku u trbuh što su mogli više. Onda ga koza opet na brzinu zaši tako da se nije ni makao niti šta primijetio. Kad se vuk najzad naspavao, podiže se i kako je od teškog kamenja u trbuhu bio jako ožednio, on krenu prema bunaru da se napije vode. Ali kad poče hodati i teturati tamo-amo, poče se i kamenje u njegovom trbuhu sudarati i zveckati. Tada on povika:
– Što to zveči, što to lupa u trbuhu mome? Ili su to kozlići ili neko kamenje?
A kad stiže do bunara i nagne se nad vodu, teško kamenje ga povuče dolje i on se utopi. Kad to vidješe, sedam kozlića dotrčaše vičući iz sveg glasa:
– Vuk se utopio! Vuk je mrtav! – i od radosti su zaplesali oko bunara zajedno sa svojom majkom.

vuk_i_sedam_kozlica

MAČAK U ČIZMAMA (Jacob i Wilhelm Grimm)

Imao neki mlinar tri sina, mlin, magarca i mačka. Sinovi su mljeli, magarac donosio žito i odnosio brašno, a mačak hvatao miševe. Kad je mlinar umro, sinovi podijeliše nasljedstvo: najstariji dobi mlin, srednji magarca, a najmlađi mačka.

Rastuži se on i stade u sebi govoriti: "Ja sam najgore prošao. Moj najstariji brat može mljeti žito, drugi može jahati na magarcu, a što ću ja s mačkom? Mogu od njega napraviti krznene rukavice i to je sve."
– Slušaj, – progovori mačak koji je izgleda razumio njegove musli – nemoj me ubiti da bi napravio par loših rukavica. Naruči ti meni čizme tako da mogu izaći i pokazati se pred ljudima, pa nećeš dugo čekati na moju pomoć.
Mlinarev sin se začudi mačkovim riječima, pa kako je baš u tom trenutku naišao obućar, on ga pozva i reče da mačku uzme mjeru za čizme.
Kad su čizme bile gotove, mačak ih navuče, uze vreću, naspe u nju malo žita, a pri vrhu namjesti uzicu da se vreća može svezati, pa je zabaci na rame i ode na dvije noge kao čovjek. U toj zemlji je vladao car koji je volio jesti jarebice, ali nevolja je bila u tome što ih je bilo teško nabaviti. U šumi ih je bilo koliko hoćeš, ali su bile tako oprezne da ih ni jedan lovac nije mogao uloviti. Mačak je to znao, pa naumi okušati sreću. Kad stiže u šumu, raširi vreću, razastre žito, pa jedan kraj uzice stavi u travu, a drugi iza grma. Tu se sakri pa, pritajivši se, poče promatrati. Jarebice se uskoro pojaviše, opaziše žito, pa jedna za drugom počeše skakati u vreću. Kad ih je u vreći bilo već prilično, mačak pritrča i povuče uzicu. Zabaci vreću na leđa i uputi se ravno u carev dvor. Kad stiže, stražar viknu:
– Stoj! Kuda ćeš?
A mačak ni pet ni šest već odgovori:
– Caru.
– Jesi li lud, – reče stražar – mačak da ide caru!
– Pusti ga – reče drugi stražar. – Znaš da cara često dosadno. Možda će ga mačak razveseliti frktanjem i mijaukanjem.
I tako mačak izađe pred cara. Duboko se pokloni i reče:
– Moj gospodar, grof... – pa tu izgovori neko zamršeno i otmjeno ime – preporučuje se gospodaru caru i šalje ove jarebice koje su se uhvatile u njegovu zamku.
Caru se toliko zasjajiše oči nad lijepim i ugojenim jarebicama da se naduo od radosti, pa naredi da mačku iz riznice u onu vreću naspu toliko zlata koliko može ponijeti. Na rastanku mu reče:
– Odnesi to svojem gospodaru i zahvali mu na poklonu.
Za to vrijeme je siroti mlinarev sin sjedio kraj prozora i s glavom podbočenom rukama razmišljao kako je posljednji novčić dao za mačkove čizme – a šta mu može mačak donijeti? Kad, eto ti mačka, bubnu na vrata, zbaci vreću, razveza je, istrese zlato i reče:
– Ovo ti je za čizme, a car te pozdravlja i puno ti se zahvaljuje.
Mlinarev sin se obradova zlatu, ali nikako nije mogao shvatiti kako je mačak do njega došao. Svlačeći čizme, mačak mu sve ispriča, a onda reče:
– Eto, sad imaš dovoljno novaca, ali neće na ovome ostati. Sutra ću opet obući čizme i učiniti te još bogatijim. Da znaš, caru sam rekao da si ti grof.
Sutradan, kao što reče, mačak navuče čizme pa opet krenu u šumu i odnese caru još bogatiji ulov. Tako je bilo skoro svakoga dana. Mačak je donosio kući zlato, a car ga je toliko zavolio da mu je dopustio ulaziti i izlaziti kod njega bez najave i švrljati po dvorcu do mile volje. Jednom se tako macan grijao kraj ognjišta u carevoj kuhinji, kad naiđe kočijaš i poče psovati:
– Bestraga i car i princeza! Baš sam htio otići u krčmu piti i kartati, a evo moram ih voziti u šetnju do jezera.
Kad mačak to ču, požuri kući i reče svome gospodaru:
– Ako želiš postati grof, pođi sa mnom na jezero i kupaj se u njemu.
Mlinarev sin se začudi mačkovim riječima, ali ga posluša, pođe za njim, svuče se do gola i skoči u vodu. Mačak mu uze odjeću, odnese je i sakri. Samo što to obavi, doveze se car.
Mačak odmah poče kukati i jaukati:
– Ah, milostivi care! Moj se gospodar kupao u ovom jezeru, a naišao lopov i ukrao mu odjeću. Eno gospodina grofa u vodi, ne može od srama isplivati, a ako dugo ostane, prehladiti će se i umrijeti.
Kad je to čuo, car naredi kočijašu da stane, pa posla čovjeka iz svoje pratnje trkom u dvorac da donese jedno njegovo odijelo. Mlinarev sin obuče raskošnu odjeću, a kako ga je car već poznavao kao grofa koji mu šalje jarebice, pozva ga pored sebe u kočiju. Careva kći se tome obradova, jer je mladi grof bio lijep i odmah joj se svidio. Mačak je, međutim, otrčao prije njih, pa kad stiže do neke velike livade gdje je preko sto ljudi kosilo travu, upita ih:
– Ljudi, čija je ovo livada?
– Velikog čarobnjaka, – odgovoriše mu.
– Slušajte, sad će se ovuda provesti car. Kad upita čija je livada, vi odgovorite: grofova. Ako tako ne kažete, svi ćete biti pobijeni.
Onda odjuri dalje i stiže do njive pod žitom, tako velike da joj se nije vidio kraj, a na njoj je žnjelo preko dvjesta žetelaca.
– Narode, čije je ovo žito? – opet će mačak.
– Čarobnjakovo – odgovoriše mu.
– Poslušajte, sad će se ovuda provesti car, pa kad upita čije je žito, vi odgovorite: grofovo. Ako tako ne kažete, svi ćete biti ubijeni.
Stiže tako mačak i do jedne lijepe šume, u kojoj je preko tri stotine drvosječa obaralo i cijepalo hrastovinu.
– Ljudi, čija je ovo šuma?
– Čarobnjakova.
– Slušajte me dobro, sad će se ovuda provesti car, pa kad upita čija je šuma, vi odgovorite: grofova. Ako tako ne kažete, svi ćete biti pobijeni.
Ljudi su se čudili i gledali za njim a mačak ode dalje. Kako je izgledao neobično i hodao u čizmama na dvije noge kao čovjek, oni ga se uplašiše. Tako mačak stiže i do čarobnjakovog dvorca, drsko uđe unutra, stade pred čarobnjaka i pokloni se. Ovaj ga prezrivo pogleda i upita što želi. Mačak se opet pokloni i reče:
– Priča se, milostivi, kako se možeš, po volji pretvoriti u bilo koju životinju. Što se tiče psa, lisice ili vuka, to bih još i povjerovao. Ali da se možeš pretvoriti i u slona, to mi se čini sasvim nemoguće, pa sam se došao sam uvjeriti.
Čarobnjak mu oholo odgovori:
– Ništa lakše, – pa se u trenu i pretvori u slona.
– To je veličanstveno, – ushićeno će mačak – ali možeš li se pretvoriti u lava?
– I to je za mene sitnica – reče čarobnjak i u trenu se pred njim stvori lav.
Mačak se napravi da je uplašen pa uzviknu:
– Oh! Ovo je divno i neviđeno, to nisam mogao ni sanjati. Ali još čudnije bi bilo kad bi se mogao pretvoriti i u tako malenu životinjicu kao što je miš. Ti sigurno možeš bolje od bilo kojeg čarobnjaka na svijetu, ali mi se čini da bi to i za tebe bilo preteško.
Kad je čuo ove slatke riječi, čarobnjak se sav rastopi od miline pa odgovori:
– Kako da ne, mačkiću moj, mogu ja i to – pa začas počne skakutati po sobi pretvoren u miša. Mačak skoči, ulovi ga i pojede.
Za to vrijeme, car se vozio u kočijama sa grofom i princezom, i u to stigoše do one velike livade.
– Čija je ovo livada? – upita car.
– Gospodina grofa – povikaše ljudi, kako im je mačak naredio.
– Lijep komad zemlje, gospodine grofe – reče car. Krenuše dalje i stigoše do velikog žitnog polja.
– Čije je ovo žito? – upita car.
– Gospodina grofa – opet mu odgovoriše.
– Ah, oh, gospodine grofe, lijepo imanje! – reče car. Stigoše tako i do velike šume.
– Čiji je ovo gaj, ljudi?
– Gospodina grofa.
Car se još više začudi pa reče:
– Vi ste veoma bogat čovjek, gospodine grofe, skoro da ni sam nemam ovako divnu šumu.
Konačno stigoše i do čarobnjakovog dvorca. Mačak je čekao gore na stepenicama, a kad se kočija zaustavi, on sjuri, otvori vrata i reče:
– Gospodaru, dobrodošli u zamak moga gospodina grofa i on je sretan zbog časti koju mu činite.
Car izađe iz kočije i zadivi se prekrasnom dvorcu koji je bio veći i ljepši od njegovog, a grof povede princezu uz stepenice u dvoranu koja je blistala od zlata i dragog kamenja.
Tada grof isprosi princezu, a kad je car umro, on ga naslijedi i postade car te zemlje, a mačak u čizmama njegov prvi ministar.

macak_u_cizmama

PINOKIO (Carlo Collodi)

Jednom davno stari stolar Geppetto (Đepeto) načini drvenog lutka i nazva ga Pinocchio (Pinokio)… Pogleda Đepeto Pinokija, obuze ga sjeta jer nije imao djece, pa će ovako lutku: “O, Pinokio, kad bi barem bio pravi dječak…” Čula taj vapaj dobra vila, došla Đepetu obnoć, te mu ovako zbori: “Dobri moj Đepeto, mnoge si ti ljude učinio sretnima, a sada ću ja učiniti sretnim tebe…” Osmjehnu se vila i svojim čarobnim štapićem nježno dotače lutka: “Probudi se, Pinokio, dajem ti dar života!” I, gle, Pinokio istog trena skoči na noge, a vila mu reče: “Zapamti, Pinokio, ako budeš hrabar, iskren i nesebičan, jednog ćeš dana postati pravi dječak.” Tada se vila okrene prema Cvrčku i povjeri mu važan zadatak: "Ti si mudar stvor! Zadužujem te da pomogneš Pinokiju u rasuđivanju dobra i zla." Idućega dana Đepeto, pun ponosa, posla svoga malog drvenog dječaka u školu. "Cvrčak će ti pokazati put", reče mu, pa doda: "I ne skreći nigdje s puta..." Međutim, Pinokio je krenuo, ali u školu stigao nije... Sretne ga, naime, na putu pokvareni lutak Zloćo, koji ga nagovori da pođe s njim u kazalište lutaka, jer će ga učiniti slavnim. O, kako li je samo Pinokio bio sretan dok je cijelu noć plesao sa svojim prijateljima... Ali da, kratko je ta sreća trajala, jer ga već malo zatim Zloćo zaključa u kavez kako ne bi mogao pobjeći. U tom se trenutku pojavi plava vila i upita Pinokija zašto nije otišao u školu. A Pinokio poče lagati kako su ga oteli... Ali, kako bi kakvu laž dodao, nos bi mu bivao sve veći i veći... Kad je, ipak, napokon rekao istinu, vila ga je oslobodila, ali ga je pri tom ovako upozorila: "Zapamti, Pinokio, zadnji put ti pomažem. Ako ne želiš biti dobar, ostat ćeš zauvijek od drveta!" Čvrsto odlučivši biti poslušan svom ocu, Pinokio sutradan krene u školu. Ali da, na putu sretne kočiju punu razdraganih dječaka, koji su se dobro zabavljali, a kočijaš ga sa širokim osmijehom pozove da pođe s njima na Otok Sreće. Malo tko bi takvom pozivu mogao odoljeti, pa Pinokio, sav sretan, uskoči unutra. Nije htio čuti dva tužna magarčića, koja su vukla kola, kako ga upozoravaju da ne ide. Nije htio čuti ni Cvrčka koji je vapio: "Ne ulazi, Pinokio, ne ulazi!"Na Otoku Sreće Pinokio i dječaci su se povazdan igrali, dobro zabavljali, jeli slatkiše do iznemoglosti i činili baš sve što žele. Pinokijeva sreća je bila neizmjerna! Kako su magarčići i Cvrčak bili u krivu! Dobro je što ih nije poslušao! Ali da, nije ta sreća baš dugo trajala! Probudi se, naime, jedno jutro Pinokio, i ima što vidjeti - izrasli mu uši i rep baš kao u magareta. Uplaši se Pinokio i brže bolje pobježe s tog otoka Sreće ravno kući, a u stopu ga prati njegov vjerni prijatelj Cvrčak. Kad oni tamo, Đepeta nigdje! Još se više uznemiri Pinokio, jer mu nije padalo na um gdje bi mogao biti njegov dragi tatica. Kad eto odjednom goluba s porukom u kojoj je pisalo kako je Đepeto otišao na more tražiti svoga nezahvalnog sina, ali ga je progutao veliki kit. Istog trena krene Pinokio pronaći to čudovište i spasiti oca... Ali da, umjesto da spasi oca, kit proguta i njega. O, kolike li sreće kad se ugledaše! Ali, valja im van! A kako?!Dosjeti se Pinokio da zapale vatru, a kad dim dobro nadraži kitu nozdrve, on tako kihnu da izbaci oba junaka daleko u more. Vrlo iscrpljeni, boreći se protiv snažnih valova, posljednjim su se snagama približavali obali. Ali Đepetu ponestade i ono malo snage, te se već činilo da mu nema spasa. Pinokio pomisli koliko je njegov otac propatio zbog njegove lakomislenosti, a sad će zbog njega i glavu izgubiti, pa upre sve sile i, malo-pomalo, malo-pomalo, i potpuno iscrpljen dovuče svoga ljubljenoga oca na obalu. Ali Pinokio, potpuno iscrpljen, pade i ostade ležati glavom zaronjen u vodu. Jadni ga Đepeto jedva podiže i odnese ravno u krevet, pa klekne pored njega i stalno jecajući počne zapomagati: "Pinokio moj dragi, sine jedini, žrtvovao si svoj život da bi mene spasio..." Kad, eto, iznenada opet plave vile! Mahne štapićem Pinokiju iznad glave i reče: "Danas si, Pinokio, dokazao da si hrabar, iskren i nesebičan. Zato ćeš postati pravi dječak!" Cvrčak je bio vrlo zadovoljan promatrajući kako njegov drveni prijatelj postaje pravi dječak. Njegov je zadatak u potpunosti ispunjen!

Đepetova se sreća, naravno, ni s čim nije mogla usporediti! Konačno je imao sina! A Pinokio je naučio cijeniti savjete drugih, te je od tada marljivo išao školu, ispunjavao svoje obveze i bio velika radost i izniman ponos svom dragom starom Đepetu.

Pinokio

Prepričala Snježana Majdandžić-Gladić

{lofimg src="/images/slike/pinokio3.jpeg"}

Više članaka...

Newsletter

KOLUMNE