Jedan mali psić morao je živjeti sam, jer su ga potjerali od kuće. Nisu ga željeli hraniti jer su već hranili njegovu mamu. Zato su ga odvezli autom daleko, daleko, i izbacili ga na ulicu. Njegova mama je dugo cvilila od tuge za njim. I on je cvilio od tuge za mamom i od straha. Sad je morao živjeti sam. Bio je još mali i svega se bojao. Bježao je od djece koja su ga htjela tući i gađala ga kamenjem. Bilo mu je hladno i bio je gladan.

 Ponekad bi pronašao u smeću nekakvu kost. Zgrabio bi ju i pobjegao s njom na livadu. Mislio je da će ga netko tući jer ju je ukrao. Ali kost je bila tvrda, a njegovi zubići slabi. Zato je ostajao gladan. Jako je želio pronaći nekog prijatelja kojem bi se mogao izjadati. Ali prijatelje nije uspijevao naći. Kad bi vidio nekog drugog psa lutalicu, prišao bi mu cvileći i prijateljski mašući repom. Uzalud. Svi su ga tjerali od sebe, režeći i pokazujući velike zube. Jadni psić bi podvio rep pod noge i bježao, spašavajući svoj život.

 Svakog dana bio je sve gladniji i sve slabiji. Već je jedva hodao od gladi. Znao je da će uskoro uginuti. Kad bi pao mrak, tražio je kakvo toplo mjesto gdje će spavati. Još nisu došli topli dani. Ponekad je još padao snijeg. Gladno malo psetance bilo je sretno kad god je pronašlo kakvu kartonsku kutiju u kojoj može provesti noć.

 Jednog jutra je Alan krenuo u školu, s torbom na leđima. Zviždukao je veselo jer je bio ispavan i dobro je doručkovao. Putem je, po navici, udarao nogom kamenčiće, papire, kutije. Kad je opalio nogom po jednoj kutiji uz cestu, iz nje je isteturao mršavi čupavi psić, cvileći uplašeno. Alan je od iznenađenja prestao zviždukati. Pa što je sad ovo!?

 Psić nije bio lijep. Bio je mršav i prljav. Za njegovu čupavu dlaku uhvatili su se čičci i smeće. Pokušao je pobjeći da ga Alan ne udari nogom no nije imao snage. Ali Alan ga nije htio udariti. Vidio je da je jadna životinjica napola mrtva od gladi i hladnoće. Uzeo ga je u ruke i vratio se kući. Kod kuće je bilo toplo. To je bilo prvi put da Alan ne dođe u školu.

 Uzeo je iz kupaonice veliki ručnik, smotao ga malo i stavio u ugao predsoblja. Na ručnik je stavio psića. U svoj šareni tanjur nalijao je mlijeka i stavio ga pred siroče. Gladni mališan pohlepno je posrkao mlijeko a zatim je od zahvalnosti stidljivo mahao repom. Alan ga je pomilovao po glavi i leđima. Psić se namjestio na topli ručnik i, iscrpljen, zaspao.

Kad su se mama i tata vratili s posla, nisu odmah ni primijetili da netko spava u kutu predsoblja. Alan im je tada ispričao što se dogodilo. Bojao se da će psića otjerati a njega izgrditi. Stvarno su isprva bili ljuti. Zatim su otišli u sobu i nešto tiho razgovarali. Onda su izašli i mama je pitala:

 - Alane, bi li ti htio da ga zadržimo?

 - Da, mama! - viknuo je sretno i objesio joj se oko vrata.

 - No, dobro. Tata se slaže. Sutra ga vodimo k doktoru. Moramo biti sigurni da nema neku zaraznu bolest. Mršav je i prljav, skoro je uginuo. Čim malo ojača, okupat ćemo ga i cijepiti.

 - Zvat ćemo ga Čupko, može? - povikao je Alan. Mama se nasmiješila.

 - Može, sine, ako ti tako želiš.

 Veterinar je pregledao Čupka. Čupko nije imao zarazne bolesti. Čim se oporavio i ojačao, okupali su ga i počešljali. Sad je to bio prekrasan psić, dobar i pametan. Nije više cvilio za svojom mamom. Volio je cijelu svoju novu obitelj. A Alana je obožavao.

Živio jednom jedan kralj, a imao, lijep, veliki vrt. U vrtu je rasla prekrasna voćka. Kralju je ona od svih stabala bila najmilija. U proljeće bi se voćka osula ružičastim cvjetovima, nalik na kitice cvijeća. Ljeti je bila pokrivena zelenim lišćem i plodovima što su zorili na suncu. U jesen je rađala velikim, slatkim jabukama. Kralj je svaki dan dolazio u vrt i jeo mirisne jabuke. Zato je bio zdrav i uvijek dobre volje.
Godine su prolazile. Voćka je počela starjeti, gubiti snagu. Došla je strašna, ledena zima. Voćka se sušila. U proljeće, rascvala su se sva stabla u vrtu. Samo je stara voćka stajala siva i suha. Kralj je gledao dragu voćku kako umire. Bio je vrlo, vrlo tužan. Pozvao je vrtlara i naredio mu da posječe voćku. Čim je izustio te riječi, razbolio se. U čitavom kraljevstvu nije bilo liječnika koji bi mu mogao povratiti snagu. Vrtlar je uzeo sjekiru i zaputio se u vrt da posječe staru voćku. U taj čas doletje k njemu krasna ptica i reče:
- Nemoj sjeći tu voćku, molim te. Kora joj je puna kukaca. Ja se njima hranim.
Uto doskakuće k vrtlaru vjeverica i vikne drhtavim glasom:
- Vrtlaru, vrtlaru molim te nemoj sjeći voćku. Ako je posječeš, uništit ćeš mi zalihe za zimu, pa ću umrijeti od gladi kad dođe studen.
Ali vrtlar odgovori:
- Kralj mi je naredio da posječem voćku. Moram poslušati kraljevu naredbu. On podigne sjekiru, ali upravo tada začuje glasno zujanje. Opkoli ga gust roj pčela.
- Nemoj sjeći voćku, nemoj- zujale su pčele.
Mi ćemo kralju dati najboljeg meda, pa će opet biti zdrav i snažan.
Vrtlar baci sjekiru i otrči kralju da mu ispripovijeda što se dogodilo.
Kralj otvori oči i reče slabašnim glasom:
- Nemoj sjeći voćku, ostavi je.
Vrtlar tada donese kralju veliki vrč pun slatkog pčelinjeg meda. Kralj je svaki dan jeo med, pa je uskoro sasvim ozdravio.