Mali je medo razljutio mamu medvjedicu i ona ga je istjerala iz brloga. Išao medo tužan šumom, išao i brundao si u bradu, a kad se umorio neveselo je sjeo na stari panj. Zapuhnuo vjetrić i stao plesati oko njega.
- Što si se pokunjio, medvjediću? - upitao vjetrić brundavca, igrajući se njegovom svilenom dlakom.
- Nitko me ne vo-o-o-li-zacvilio je medo, okrećući glavu od nasrtljivog povjetarca. Evo, ni ti me ne voliš, kad mi ne daš mira!
- A zašto da te volim?- čudio se vjetrić. Nikakvo mi dobro nisi učinio - reče, puhne medi u obraze i odleti dalje.
A medo ostao još tužniji.
Prolazio onuda mrav, vidio žalosnog medvjedića i upitao ga:
- Zašto si tužan, medvjediću?
- Nitko me ne voli - zajeca medo, a sitne mu se oči napune suzama.
- Ja te volim - rekao je mrav.
- A zašto?- zinuo je medo i šapicom obrisao suzu.
- Nisi mi zgazio mravinjak jučer kad si plesao svoj medvjeđi ples - odgovori mrav i ode po šumskom puteljku.
A medo ostane uzdišući dalje. Na nedaleku granu sjela grmuša. Cvrkutala je nešto i ugledala medvjedića koji je spustio glavicu i šmrcao, šmrcao….
- Zašto si tužan medvjediću? - upita ga ptičica.
- Tužan sam, jer me samo mrav voli - odgovori medo.
- Pa i ja te volim! - zacvrkuće grmuša.
- Kako to? - živne medo, znatiželjno gledajući u nju.
- Jučer si tresao stablo i nisi stresao moje gnijezdo u kojem su jaja! - reče ptica, pa odleti.
Medo šapicom obriše i drugu suzu. Očice su mu sada bile malo sjajnije, ali je i dalje bio tužan. Iz skrivene dublje u dnu starog hrasta proviri mladi puh. Ugleda medvjedića i zapita:
- Hoćeš li se igrati sa mnom?
- Neću! - reče medvjedić - vidiš da sam žalostan.
- A zašto si žalostan?
- Nitko me ne voli - šmrcne medo, ali se brzo ispravi - vole me samo mrav i ptičica…
- Pa i ja te volim! - kaže mali puh i iziđe iz skrovišta.
- A zašto? - začudi se medo, a očice mu jače zasjaše.
- Jučer nisi na krčevini pojeo sve jagode. I meni si ostavio malo - odgovori puh i začas nestane u zelenim granama.
A medo je i dalje sjedio na panju, lupkao nožicama i trljao šapicom nosić. Na trenutak je zadrijemao, a kad je otvorio oči pred njim je stajala mama medvjedica. Tuga ode kao rukom odnesena. Dok se stiskao uz mamino meko krzno, tiho je pitao:
- Zar me ti voliš, mama?
- Kakvo pitanje! - pljesnula je šapama medvjedica - pa jasno da te volim - reče, privijajući čvršće svog malog sina.
Kao dvije zvjezdice sjale su sada medine oči.
- A zašto me voliš? - pitao je bez daha.
- Zašto? - čudila se medvjedica - pa volim te, jer te volim…
Medvjedić, još malo prije tako tužan, sretno je mislio:
JEDINO ME MOJA MAMA VOLI SAMO ZATO- JER ME VOLI!

Pogledala sjenica kroz prozor u svom stanu na najvišem katu stare jele i vidjela da pada snijeg.
- Oho! zima se ne šali! – rekla je tiho samoj sebi, naložila vatru i pristavila ručak. Zatim je uzela pletivo sa stola, uputila se prema vrtima i rekla svojim sjeničicama: - Ja idem malo u susjedstvo. Ručak neka se kuha, a vi nikome ne otvarajte. Oko kuće šuljaju se gadovi i nije im vjerovati. To je sjenica mislila na kopca, žunu, divlju mačku ili nekog drugog opasnog lopova.
- Vrata iznutra dobro zaključajte i grijte se kraj peći. Ja ću se brzo vratiti – reče sjenica i uputi se u susjedstvo pletući rukavice za svoje sjeničice. Sjeničice su ostale same. Pogledaše kroz prozor, a vani padaju bijele pahuljice kao bijelo ptičije perje.
- Ah, što je lijepo! Pogledaj ostaju na granama, grmovima i na zemlji. Svuda se već bijeli. Baš je neobično! Nikad to još nisam vidjela. Idemo probati, možda je dobro za jelo.
- Ne smijemo otvarati vrata, mama je rekla.
- Idemo samo malo van da dohvatimo, to bijelo mora da je to nešto fino.
- Čekaj da je najprije provjerim.
Odvažnija sjeničica otključa vrata i proviri van.
- Oh, što je hladno! – kaže i odskakuta na najbližu granu, što učini i druga sjeničica. Sjede one tako na grani, a snijeg pada, pada. Dive se sjeničice tom bijelom čudu, skakuću i najednom opaze da na susjednom drvetu netko sjedi.
- Gledaj! – reče jedna – Što bi ono moglo biti? Sjedi na drvetu, nema krila, a nema ni kljuna!
Da nije to razbojnik o kojem je mama govorila!
- Neće biti. Vidiš kako mirno gleda, a pod grlom ima divnu, žutu pjegu, ljepšu nego što ima žutovoljka.
Najednom neznanac sa žutom pjegom skoči na njihovo drvo i pojuri na njih. Sjeničice vidješe da to ne sluti na dobro pa se razbježaše. Jedna uspije uletjeti u kućicu, a druga odleti na drugo drvo. Razbojnik skoči za njom. Sjeničica poleti prema svojoj kućici, a razbojnik za njom. Jedva je sjeničica uspjela uletjeti u kućicu. Osjetila je samo kako joj je dirnuo vrh repa. Strah je spopao obje sjeničice, ali im razbojnik više ništa nije mogao učiniti.
- Jesi li vidjela? – reče jedna sjeničica kada su se već malo primirile i kada je napadač otišao dalje – tako mirno izgleda i ima tako lijepu zlatnu pjegu pod vratom, a takav razbojnik! – htio nas je pojesti.
- Joj gdje mi je rep! Nema moga repa.
- Stvarno, iščupao ti je rep! Divljak jedan! No glavno je da si ti ostala čitava. Ne boli te?
- Ne boli, samo sam vrlo prestrašena! Sada ne možemo mami reći da nismo bile vani.
Joj, što će se mama ljutiti kada dođe. Kako ću bez repa!
- Tada je došla mama sjenica i odmah po izrazu svojih sjeničica zapazila da se nešto dogodilo.
Prišla je sjeničici koja se sakrila iza peći.
- Što je, što se dogodilo? Što si se zavukla iza peći? Izađi da te vidim. Sjeničica je izašla pokunjena, bez repa.
- Tako dakle! Bile ste vani! Tko vas je napao?
- Nekakav razbojnik što ima žutu pjegu pod vratom. Sjedio je na drvetu mirno, a onda je odjednom skočio na nas. Ja sam prva utrčala u kuću, a sestrica nije mogla tako brzo pa joj je dohvatio rep.
- Pa to je kuna! – reče mama sjenica – i te kakav je to razbojnik! A to što razbojnik lijepo izgleda, to ništa ne znači.
Razbojnici koji lijepo i nedužno izgledaju još su opasniji.
- A ti – obrati se sjeničici bez repa – ti nećeš moći u šetnju do proljeća. Kamo ćeš bez repa? A do proljeća rep će narasti. No, ništa, ništa nemoj biti žalosna! Glavno je da je glava ostala, a rep će narasti još ljepši!
- Mama sjenica postavi stol i zovne svoje sjeničice ručati