- Kolačiću, donesi mi novine! - viče tata.
- Krumpiriću, kako je bilo u školi? - pita me mama.
- Bombončiću kad ćeš me posjetiti? - interesira se teta Antoaneta iz Varaždina.
Uopće me nitko ne zove Juraj.
Ja sam sarmica, čokoladica, krafnica i kiflica.
Nisam uopće čovjek. Čak ni čovječuljak!
Ni dječačić.
Kad sam bio mali, zvali su me žaburinac, palindo lando, beburinac, kuki, guglj-gugulj, campili i pljucko.
Teta čistačica u školi naziva me micek, a prodavač u trgovini mucek.
Malo sam zbunjen.
Zašto sam uopće dobio ime?
Još mi tepaju Jurko, Jurica Jurek.
Izgleda da me ne shvaćaju ozbiljno! Moram se potruditi! Imam osam godina i nisam više u pelenama. Samostalan sam, perem zube, pospremam igračke i brišem noge prije negoli uđem u kuću. Gotov sam čovjek! A oni meni govore; kuglico, loptico medeku… Zapravo, mislim da su odrasli malo munjeni. Izmislili su imena, a onda ih ne upotrebljavaju. Moju sestru su do petog razreda nazivali točkica, ciklamica, zvjezdica, loptica i vrapčić. Dok jednog dana nije pošizila i obavijestila ih da se zove Mirjana. Mirjana se izborila da bude Mirjana.
A ja se moram izboriti da budem Juraj, a ne nekakav kvrgica, pločica, šunkica i daščica.
- Šunkice, budi ljubazan i odnesi smeće.
- Medvjediću, utišaj televizor!
- Anđeleku, spremi se u krevet!
I tako svaki dan.
Ja sam Juraj koji uopće nije Juraj. Uopće ne kužim odrasle. Ali sad idem u krpe i neću više razmišljati.
- Lutkice, lijepo spavaj... - mama me ljubi u čelo.
- Laku noć, kažem zijevajući.
- Laku noć, ribice - mama zatvara vrata.
Ha,ha, sad ću utonuti u san.
Kao Trnoružica, naravno!