Slabašan starac je otišao živjeti sa svojim sinom, snahom i četverogodišnjim unukom. Starčeve su ruke drhtale, vid mu je bio zamućen, a korak mu je posrtao. Obitelj je ručala zajedno za stolom. No, djedove drhtave ruke i slab vid bi obrok učinile vrlo teškim... Zrna graška su padala s vilice na pod. Kad je uzeo čašu, mlijeko se prolilo po stolnjaku. Nered je ljutio sina i snahu.

"Moramo nešto učiniti s djedom" - rekao je sin jednoga dana. Dosta mi je prolivenog mlijeka, glasnog jedenja i hrane na podu. Stoga su muž i žena postavili mali stol u kutu. Tu je djed jeo sam dok je ostatak obitelji uživao u jelu.

Nakon što je djed u međuvremenu razbio tanjur ili dva, hrana mu je posluživana u drvenoj zdjeli. Kad bi obitelj pogledala u smjeru djeda, ponekad bi vidjeli tugu u njegovim očima dok je sjedio sam. Usprkos tome, jedine riječi koje je mladi par imao za njega su bile riječi prijekora ako bi mu pao tanjur ili je prosuo hranu.

Sve je to četverogodišnji unuk promatrao u tišini.

Jednom prije večere, otac je primijetio da se njegov sin igra s komadićima drveta na podu. Blago ga je upitao: "Što to radiš sine?" Dječak je odgovorio: "Oh, izrađujem zdjelice za tebe i mamu iz kojih ćete jesti kada ja odrastem."
Četverogodišnjak se nasmiješio i nastavio sa svojim poslom.

Ove riječi su poput munje pogodile roditelje. Iako nisu prozborili niti riječ, znali su što moraju učiniti. Te su večeri uzeli djeda za ruku i nježno ga doveli za svoj stol. Do kraja svog života, starac je jeo zajedno s obitelji. Činilo se da ni muž ni žena više nisu brinuli kada je grašak pao na pod, kada se mlijeko prolilo, ili se stolnjak zaprljao.