- Tonkice, mislim da si sad već dovoljno velika da možeš sama otići po kruh u pekarnicu. Što kažeš? Bi li voljela?
- Stvarno, mama? Mogu? I ja mislim da sam već toliko velika.
- Želiš li to?
- Naravno da želim! Već dugo čekam kad ćeš mi reći da mogu.
- Onda, dobro. Dakle, evo ti novac i vrećica. Ako bude puno ljudi, pristojno čekaj svoj red, nikako ne smiješ ići preko reda, to je jako nepristojno. Kad dođeš na red, teta pekarica će te pitati što želiš, a ti ćeš joj reći: "Molim vas jedan polubijeli kruh."
- I krafnu s čokoladom!
- Dobro, i krafnu s čokoladom. Kad ti teta to bude dala, daj joj novac i čekaj da ti vrati ostatak. Lijepo se zahvali i pozdravi, i to je to. Jesi li upamtila?
- Joj, mama, pa valjda znam kako treba kupovati. Svaki dan smo u trgovini.
- Dobro, samo provjeravam. Kad završiš, odmah dođi kući. Nemoj se zadržavati vani. Ionako ćemo ići u šetnju i kod tete Vere, čim završimo s doručkom.
- Jupi!

Tonkica je živjela s mamom, tatom i malim bratom Petrom na trećem katu jedne stare zgrade u centru grada. Pekarnica se nalazila u prizemlju te iste zgrade pa je mama pomislila kako to neće predstavljati neki problem jer Tonkica neće morati prelaziti cestu. Samo siđe, obavi kupovinu i vrati se kući. Pružila joj je platnenu vrećicu i novac, i pogledala u nasmijane oči koje su sjale ponosom.

- Evo, velika moja djevojčice. Tako ćeš i meni pomoći. Ti obavi kupovinu dok ja spremim Petra. Baš smo pravi tim nas dvije.
- Jesmo, mama – Tonkica je to isto zaključila, sretna što joj je mama dala tako važan zadatak kakav obavljaju samo velike cure.

Sva sretna, otrčala je niz stube. Prva samostalna kupovina bila je prava pustolovina. Dokazat će ona mami i cijelom svijetu koliko je sada velika i kako puno toga može sama, bez da je netko vodi za ruku. U ponedjeljak će se u vrtiću pohvaliti teti Slavici. Sigurno će se i ona ponositi njome.

Kad je ušla u pekarnicu, ispred nje je u redu čekalo šest, sedam kupaca. Odmah je pristojno stala na kraj reda, čvrsto stišćući novac u ruci. Malo se pokolebala kad je vidjela novu tetu pekaricu. Bilo bi lakše da radi ona teta koja ju je poznavala jer je Tonkica gotovo svaki dan dolazila s mamom i bratom.
- Nema veze – pomislila je – pa što ako me ova teta ne poznaje. Ja ću joj reći što želim, ona će mi to dati, ja ću platiti, i kraj priče. Nije to teško.

Dok je čekala svoj red, promatrala je tu novu tetu pekaricu. Bila je lijepa i mlada, imala je dugu plavu kosu svezanu u rep visoko na glavi, ali izgledala je namrgođeno. Samo je dodavala ono što su je kupci tražili, niti jednom se nije nikome nasmiješila, nikoga nije gledala u oči, a kad se jedan mladić predomislio nakon što mu je već u vrećicu stavila ono što je prvo zatražio, ljutito je otpuhnula.

Dok ju je tako promatrala, Tonkica je polako gubila samopouzdanje. Što ako pogriješi? Možda će se ova stroga i ozbiljna teta ljutiti na nju. Zašto nema one ljubazne pekarice koja joj je često znala reći kako je slatka i jako pametna djevojčica? Što ako više nema polubijelog kruha, što će onda kupiti? To joj mama nije rekla. Provirila je sa strane reda ima li krafni s čokoladom. Ima ih puno. Ako nema polubijelog kruha, reći će teti da joj da bijeli. Još kad je teta ljutito odbrusila jednom gospodinu koji je prosvjedovao jer mora čekati na burek sa sirom, a on žuri, Tonkica se zaista uplašila. Na tren je pomislila kako je bolje da se vrati kući bez kruha i krafne i sve pokuša objasniti mami... Ali, mama bi tada sigurno pomislila da je ona još premalena da bi sama mogla otići u trgovinu jer se još ne zna snaći. Tako je Tonkica ostala čekati. Osjećala je tremu kao pred onaj nastup za Majčin dan.

Kad je došla na red, stala je pred ostakljeni izlog u kojem su stajala peciva spremna za prodaju i čekala da je teta pita što želi. Ali, joj! Izlog je bio tako visok, a ona tako sitna, pa je teta nije ni primijetila. Samo je rekla:
- Izvolite, dalje – a Tonkica je u čudu pogledala gospodina koji je stajao iza nje i naručio svoje, dok je ona sva nesretna i dalje stajala na mjestu i čekala da ju teta pekarica primijeti. Kad je taj gospodin završio s kupovinom i kad je teta opet rekla – Izvolite, dalje – kupovinu je obavljala starija gospođa koja je bila u redu iza tog gospodina. Tonkica je pokušala podići ruku kao kad se odgovara u školi, ali izgleda da je i njezina ručica bila premalena da bi je teta primijetila. Tonkica se nije usudila viknuti, bojala se da će se teta ljutiti na nju.

Napokon je jedna mlada djevojka koja je bila treća u redu iza Tonkice, rekla: "Mislim da je ova djevojčica na redu. Već dugo čeka, ali je malena pa je niste primijetili."
Teta pekarica se sagnula i pogledala kroz stakleni izlog. Vidjela je Tonkičin nosić pritisnut o staklo i dva tužna oka.
- A, zašto ti šutiš ako si na redu? Trebala si se javiti kad si shvatila da te ne vidim – rekla je to strogim glasom, a Tonkica je sva protrnula.
- Dakle, što želiš? – upitala je teta nestrpljivo.
- Jedan polubijeli kruh i krafnu s čokoladom – protisnula je Tonkica tihim glasom i pružila vrećicu visoko u zrak. Na njezino olakšanje, bilo je polubijelog kruha. Teta je uzela novac i vratila joj ostatak, a Tonkica se zahvalila i izašla iz pekarnice. Sad joj je postalo jasno zašto odrasli ponekad kažu da idu udahnuti "svježi zrak". Zaista ga je bilo lijepo udahnuti nakon te čudne kupovine.

Tonkica se vratila kući i predala mami vrećicu. Kad je mama vidjela kćerino zabrinuto lice, upitala ju je što nije u redu. Tonkica joj je ispričala sve o novoj teti, o tome kako se nikad ne smiješi, kako je stroga i kako ju je bilo strah.
- Ja ti samo mogu reći da sam jako ponosna na tebe što si ipak uspješno obavila kupovinu. Ponekad ćeš se susretati s neugodnostima, ali ne treba odustati.
- Ali, zašto je ta teta takva? Mislim, zašto joj se teško nasmiješiti i biti ljubazna?
- Vidiš, ja mislim da je ta teta zbog nečega tužna. Možda joj u životu ne ide kako treba, možda joj se dogodilo nešto ružno, tko zna... Neki ljudi, kad im ne ide kako treba, kad se nađu u neprilikama, postanu ogorčeni.
- Što znači ta riječ, ogroč...
- Ogorčen? To otprilike znači da si ljut na cijeli svijet jer je tebi loše.
- Pa nije cijeli svijet kriv što je njoj loše!
- Nije, zlato, ali možda su neki ljudi bili loši prema njoj pa je krivo zaključila da su svi ljudi loši.
- Ali, nisu. Ja sam dobra. I ti si dobra. I tata je dobar.
- Naravno, ali mi lijepo živimo i volimo se, pa nam je jednostavnije biti dobar. Tko zna kako ta teta živi.
- Znači, misliš da je ona tužna i zato se više ne smiješi?
- Mislim da je vjerojatno tako.
- Malo mi ju je žao. Nije lako stalno biti tako ljut na cijeli svijet.
- Ne, nije. Ali, možda će joj se uskoro u životu nešto promijeniti na bolje, pa će opet imati razloga za osmijeh.

Tonkica je dugo razmišljala o toj teti pekarici. Razmišljala je i o onim ljudima koji su je preskočili u redu, kao da je nema. Mama je rekla i da neki ljudi samo iskoriste priliku. Ali, kako to da ona, još mala djevojčica, zna što je pristojno, a oni to ne znaju ili svejedno iskoriste priliku praveći se da nešto ne vide? Tonkica nije znala odgovore na ta pitanja, ali joj je i dalje bilo žao tete pekarice.

Najprije je odlučila ne ulaziti u tu pekarnicu, dok ta teta radi. Ali sad, kad je razmislila o svemu i popričala s mamom, odlučila je dvije stvari. Prvo, neće više dozvoliti da je ljudi preskaču kao da je nema samo zato što joj glava još ne viri iznad izloga. Kao drugo, neće se bojati tete pekarice koja je samo tužna, već će otrpjeti što god joj bude rekla. A, možda ju Tonkica i nekako uspije nasmijati? To bi bio velik uspjeh!

Još je malo razmišljala, a zatim otišla u svoju sobu. Izvukla je velik papir iz bloka za crtanje i nacrtala veliko, jarkožuto sunce. Nacrtala mu je oči i veliki osmjeh. Dodala je i male, pahuljaste oblačiće, ali ni jedan preko sunca. Zatim se vratila u kuhinju i rekla:
- Mogu li ja i sutra otići po kruh i krafnu?
- Jesi li sigurna?
- Jesam mama. Ja sam ipak toliko velika da mogu sama kupovati, iako nisam još visoka kao odrasli.
- Dobro. Tako treba. Ti si stvarno moja velika cura na koju se mogu osloniti.

Drugo je jutro Tonkica odlučno uzela vrećicu, novac i svoj crtež, i spustila se u pekarnicu. Duboko je udahnula kad je kroz staklena vrata vidjela dugačak red i ušla unutra. Stala je na kraj reda i čekala. Gledala je tetu pekaricu nadajući se da joj je samo jučer bio loš dan, ali očito je bio i danas. Namrgođeno je posluživala ljude, svako toliko otpuhivala kao da je netko gnjavi i niti jednom se nije nasmijala. Na trenutak je Tonkica osjetila onu istu tremu kao i jučer, ali nije htjela pobjeći.

Srce joj je počelo malo jače udarati dok je kupovinu obavljao čovjek ispred nje. Počela se premještati s noge na nogu stojeći iza njega, onako mala, niža i od njegovog pojasa na hlačama.

Nakon što je gospodin završio s kupovinom i krenuo prema vratima, spremno je koraknula naprijed, a kad je začula: "Izvolite, dalje." - podigla je sliku s velikim, žutim, nasmijanim suncem, najviše što je mogla.

Kad je to sunce iznenada osvanulo pred tetinim očima, teta se najprije malo trgnula, a onda se sagnula i kroz stakleni izlog ugledala malenu djevojčicu koja joj se smiješila nekako u neprilici.
- Što je ovo? – upitala je teta pekarica.
- Sunce – odgovorila je Tonkica.
- Vidim da je sunce. Pitam te što bih ja sad trebala s tim.
- Jučer me niste vidjeli jer još nisam narasla velika, pa sam pomislila; ako iznad sebe držim crtež, onda ćete me lakše vidjeti – rekla je Tonkica hrabro, iako joj je srce još uvijek snažno udaralo.
Neki su se ljudi iza nje nasmijali.
Teta pekarica ju je dugo gledala kroz staklo. Nakon nekog vremena je rekla: "Ti si prava mala lukavica!"
Tonkica je vidjela kako joj se kutevi usana oblikuju u osmijeh, i to lijep osmijeh. Tonkica ju je pitala želi li crtež, a teta joj je odgovorila da želi.
- Drugi ću put nacrtati nešto drugo. Ja jako volim crtati i znam nacrtati svašta - rekla joj je Tonkica.

Kad se Tonkica vratila kući, već je s vrata povikala: "Jeee, nasmijala sam tetu pekaricu, nasmijala sam tetu pekaricu, na-na-na-na-na!", a zatim je sve ispričala mami. Mama je oduševljeno rekla: "Ti si moje pametno sunce koje je ugrijalo i tetu pekaricu!"

Teta pekarica je od tada za svaki svoj osmijeh bila nagrađena slikom anđela, mame, tate, brata, kuće, svih vrsta cvijeća, i svakakvih čuda koja su umjesto Tonkičine glavice virila iznad izloga kad bi došla na red. Uskoro je primijetila da se teta smiješi čim je ugleda kako ulazi u pekarnicu. Bila je jako lijepa kad se smiješila.

I tako je jedno nacrtano sunce i jedno iskreno srce sasvim male djevojčice, barem na neko vrijeme odmicalo oblake koji su tmurili nebo tete pekarice.