– Ustajte, dečki, zakasnit ćete u školu! – rekla je mama čim je otvorila vrata naše sobe. Stajala je ondje sekundu, dvije i onda opet ponovila.
– Ustajte, dečki, zakasnit ćete u školu!
Kao da je tu rečenicu imala snimljenu negdje u svojoj glavi. Pa je dvaput pustila istu snimku.
– Ali meni se još spava – rekao je moj brat.
– I meni – rekao sam ja.
– Zakasnit ćete u školu! – rekla je mama i treći put.
– Ali još je rano! – rekao je moj brat.
– I meni! – rekao sam ja.
Pitate se zašto ponavljam sve što moj brat kaže? Pa zato što je on stariji od mene. Ne puno stariji, jer smo nas dvojica
blizanci. I to jednojajčani. Tako je on stariji od mene otprilike pet minuta. Malo, istina, ali ipak je stariji. Pa zato uvijek tvrdi da je pametniji od mene...
– Tko rano rani, dvije sreće grabi! – podviknula je.
– Što ti sad to znači? Opet neka tvoja poslovica? – upita moj jednojajčani stariji brat blizanac.
– Ne gunđajte – rekla je mama. – Da ste za pet minuta na doručku. A prije toga se umijte, obucite i složite krevete.
Poslije toga nije više ništa rekla. Izašla je brzo iz sobe i za sobom zatvorila vrata.
– Kako ona misli da sve to napravimo za samo pet minuta? – upita me brat.
– Nemam pojma – rekao sam ja.
Možda smo ipak trebali ustati ranije. Barem pet minuta. Ali donedavno su bili ljetni praznici, pa nismo morali u školu. I nismo morali rano ustajati. I spavali smo koliko god smo htjeli. Pa smo se navikli da se ujutro ne možemo probuditi. Možda bi bilo bolje kada ne bi bilo ljetnih praznika. Tada ne bismo ispali iz forme.
I kakva je to poslovica – Tko rano rani, dvije sreće grabi? Kako se to grabi sreća? Koliko je to rano dovoljno da bi čovjek dvaput zagrabio sreću?
– Točno u šest sati! – rekao je tata. On ustaje točno u šest sati svakoga jutra. Jer mora na posao. Koji mu počinje u osam. Ali prije negoli ode na posao, mora popiti kavu. I obrijati se. I izabrati kravatu. A to nije nimalo lako jer ih ima cijelu gomilu.
– Slažem se s tatom – rekla je mama.
Pa naravno!
I ona ustaje u šest svakoga jutra. Jer isto mora na posao. I isto joj počinje u osam. A prije negoli ode naposao, isto mora popiti kavu. I mora probuditi mene i moga brata. A to zna potrajati. Jedino što se mama ne mora brijati. Ali zato mora pomoći izabrati tatinu kravatu.
A onda je tata rekao: – Svakog dana kada ustanem u šest, zgrabim najmanje dvije sreće!
Mudro je podigao prst u zrak i nastavio. – Prva je sreća sjedeće mjesto u tramvaju.
Zatim je podigao i drugi prst u zrak. – A druga je sreća dovoljno vremena da u miru pročitam novine.
– Slažem se – rekla je mama.
No ona se do svog posla vozi autom. Pa ionako uvijek sjedi. Jer ne može voziti stojećki. Jedino ne znam čita li i ona iste novine.
– Ali mi do škole idemo pješice, a ne tramvajem – mudro je primijetio moj stariji jednojajčani brat blizanac.
– I ne čitamo novine – dodao sam ja. Jer baš znam da ih ne čitamo.
– Dosta brbljanja, dečki. Kad doručkujete, operite suđe, i pravac škola – ozbiljno će mama.
"Zaboravila je na zube?" – pomislio sam.
– I nemojte zaboraviti oprati zube! – izgovorila je odlazeći prema kupaonici.
"Nije zaboravila na zube..." – shvatio sam. A moj stariji jednojajčani brat blizanac je rekao:
– Ako vas baš zanima, za mene je najveća sreća kada mogu spavati koliko god želim. I ta mi je sreća sasvim dovoljna za cijeli
dan! Ona druga mi uopće ne treba!
– Slažem se! – rekao sam ja.