Nekada davno, živjela u šumskoj kolibici obitelj medvjeda. Tata medvjed je bio velik, mama medvjedica je bila nešto manja, a treći, mali medvjedić, je bio najmanji. Svaki od njih imao je svoj krevet za spavanje, stolac za sjedenje i zdjelicu za kašu.

Jednoga jutra, mama medvjedica je za doručak skuhala finu kašu. Kaša je bila jako vruća i obitelj medvjeda je odlučila poći u šetnju dok se kaša ne ohladi.

U kućici pored šume stanovala je sa svojim roditeljima djevojčica Zlatokosa. Imala je plave oči i dugu zlaćanu kosu. Po njoj je i nazvaše Zlatokosa. Voljela je šetati šumom i po čitav dan se igrati na šumskoj livadi. Njezina majka ju je često upozoravala da se ne udaljuje previše od kuće.

Toga jutra, izađe Zlatokosa iz kuće i krene prema šumi. Htjela je ubrati malo šumskog cvijeća i odmah se vratiti. Ali, lijepog, šumskog cvijeća je bilo posvuda i Zlatokosa je sve dublje ulazila u šumu.

Odjednom se Zlatokosa našla pred nekakvom kolibicom. Provirila je kroz prozor i ugledala zdjelice s hranom na postavljenom stolu. Zlatokosa je bila jako gladna, pa otvori vrata i uđe u kolibicu.

Kašica je mirisala, a Zlatokosa priđe najvećoj zdjelici i malo okusi. Bijaše još prevruća. Priđe srednjoj zdjelici, ali je jelo u njoj bilo već hladno. Zato i nju ostavi i uzme zalogaj iz najmanje zdjelice. Ta je bila baš kako treba, pa djevojčica pojede svu kašu.

Zlatokosa se pokuša popeti na jedan stolac, ali je on bio previsok. Bio je to stolac tate medvjeda. Zatim je sjela u nešto manji stolac. Bio je to stolac mame medvjedice, ali joj ni taj nije odgovarao. Tek je treći stolac bio kao napravljen za nju. Bio je to stolac malog medvjedića. Ali, kada je Zlatokosa ustajala, stolac se polomio!

Zlatokosoj su se oči sklapale od umora, pa ona pođe na kat, gdje nađe tri kreveta. Prvo skoči na krevet tate medvjeda, ali on joj bijaše odveć tvrd. Potom leže na krevet mame medvjedice, ali joj se on učini odviše mekan. Konačno se ispruži po krevetu malog medvjedića, jer joj je tu bilo baš kako treba. Zlatokosa zaspi.

Dok je ona tako spavala, u kolibicu se vratiše njezini stanovnici: tata medvjed, mama medvjedica i mali medvjedić.

Kad tata medvjed ugleda žlicu u svojoj zdjeli, reče dubokim glasom: "Netko je dirao moju kašu!"
I mama medvjedica vidje u svojoj zdjeli žlicu, pa reče: "Netko je dirao i moju kašu!"
A kad mali medvjedić vidje svoju zdjelicu praznu, zaplaka i povika: "Netko je pojeo moju kašu!"

Onda medvjedi pogledaše uokolo, pa redom povikaše:
- Netko je sjedio na mojem stolcu!
- Netko je sjedio i na mojem stolcu!
Mali medvjedić zaplaka i povika: "Netko je sjedio na mojem stolcu i polomio ga!"

"Uh, kako sam ljut!" - rekao je tata medvjed.
"I ja sam ljuta!" - viknula je mama medvjedica.
"Ja sam jako tužan!" - plakao je medvjedić.

I tri medvjeda krenuše uz stepenice.

Tata medvjed je vidio da je netko dirao njegov krevet, pa povika: "Netko je ležao na mojem krevetu!".
Onda mama medvjedica opazi da je i na njezinom krevetu netko ležao, pa povika: "Netko je ležao i na mojem krevetu!".
A kad medvjedić priđe svojem krevetiću, povika slabašnim glasom: "Netko je zaspao u mojem krevetiću i još uvijek spava!"

Na te se riječi Zlatokosa probudi i pored krevetića ugleda tri medvjeda. Uplašena skoči, pa jurnu niz stepenice koliko god je brže mogla, projuri kroz vrata i počne trčati sve dok nije ugledala svoju kuću na kraju šume.

Poslije toga je bolje slušala svoju majku, nije lutala šumom, nije nepozvana ulazila u tuđu kuću i nije jela kašu namijenjenu drugima.

A obitelj medvjeda; tata medvjed, mama medvjedica i mali medvjedić, napraviše novu kašu, popraviše polomljenju stolčicu, poravnaše svoje krevete i više nikada nisu ostavljali kašu samu da se hladi.