U davno doba, živjeli su muž i žena. Dugo su i uzaludno željeli dijete. Napokon se njihova želja ispunila. Nestrpljivo su očekivali dan rođenja djeteta. I dok su dani polako prolazili, majka je sjedila kraj prozora i promatrala prekrasan vrt. Bio je to vrt vještice – čarobnice. Jednog dana, žena opazi gredicu sočnog, zelenog matovilca. Poželi ga i zatraži od svog muža da joj ga donese, kako god zna. Noću, da ga zla vještica ne vidi, muž krišom nabra punu košaru matovilca. Žena se obradova i brzo pojede matovilac. Opet je nesretni muž, krišom, noću, pošao u vještičin vrt. Odjedanput, pred njim se stvori bijesna vještica. Vikala je, prijetila, a čovjek joj je pričao o želji svoje žene, o djetetu koje očekuju i molio je za milost. Vještica ga pristade pustiti i dati mu matovilac, ali mu reče da joj zauzvrat mora dati dijete kad se rodi. U strahu, željan da što prije ode iz vrta zle vještice, čovjek na sve pristane. Uskoro su čovjek i žena dobili djevojčicu, najljepšu na svijetu. Ali nisu joj se stigli ni obradovati. Vještica se odmah pojavi, uze dijete i odvede ga sa sobom. Nazvala ju je Matovilka i brinula se o njoj s puno ljubavi. Kad je Matovilka navršila dvanaest godina, vještica je zaključa u kulu bez vrata i prozora. U toj kuli samo je jedan mali prozor otvarao djevojčici vidik u svijet. Kroz taj prozor ulazila je i svjetlost dana i mrak noći. Na kuli opake vještice nije bilo ni vrata ni stepenica. Dijete je tu odraslo. Postalo djevojka duge zlatne kose. Nikoga nije poznavala, nikoga nije viđala osim vještice. Kad bi je vještica željela vidjeti, stala bi pod kulu i naredila:
– Matovilka, Matovilka! Spusti niz prozor svoju zlatnu kosu.
Matovilka bi tako učinila, a vještica bi se uz kosu popela, a kasnije niz kosu i spustila. Jednog dana, jahao je šumom mladi kraljević. Začudio se kad je u samoći daleke šume začuo pjesmu. Idući za glasom pjesme, kraljević dođe pred usamljenu kulu. Ali vidje da nema vrata, pa koliko god da je želio vidjeti tko pjeva, on odjaha. Očaran pjesmom, vratio se već sljedećeg dana. I tako je, iz dana u dan, stajao pred kulom i slušao Matovilkinu pjesmu. Jednog dana, dok je slušao, vidje kako dolazi vještica, pa se sakrio, a ona naredi:
– Matovilka, Matovilka! Spusti niz prozor svoju zlatnu kosu!
Mladić vidje kako se vještica penje i kako odlazi. Zatim, oponašajući vještičin glas i on reče:
– Matovilka, Matovilka! Spusti niz prozor svoju zlatnu kosu!
Djevojka posluša i kraljević se popne. Čim su se vidjeli, zavoljeli su se. Dugo su pričali u tišini kule. Mladić je obećao da će se sljedeće noći vratiti s ljestvama niz koje će oboje sići i pobjeći zloj vještici.


Ali Matovilka je bila naivna i nepromišljena. Kad sljedećeg dana dođe vještica, djevojka je upita:
– Kako to da mi je kosi teže kada se ti penješ nego mladi kraljević?
Vještica se strašno razljuti. Krila je Matovilku, čuvala je samo za sebe, a sada je shvatila da je prevarena. Uzela je škare, odrezala zlatnu kosu Matovilke i pomoću svojih čarolija prenjela djevojku u pustinju na kraj svijeta. Zatim se vratila u kulu i stala čekati. Kad dođe noć, dojaha kraljević:
– Matovilka, Matovilka! Spusti niz prozor svoju zlatnu kosu.
Vještica uhvati čvrsto jedan kraj odrezanih vitica, a drugi spusti niz kulu. Kraljević se pope i na svoj užas ugleda na prozoru ružno lice vještice. Rugala mu se i smijala:
– Nema više Matovilke, a ni tebe više neće biti!
I nasrne na jadnog mladića. On pade na oštro trnje u podnožju kule. Slijep, očajan i nesretan, uzjaha svoga konja. Lutao je po svijetu tražeći Matovilku. Prolazile su godine. Ni jednog trena slijepi mladić nije zaboravio pjesmu djevojke iz kule. A onda, jednog dana, mladić stiže u pustinju na kraj svijeta i začuje Matovilkinu pjesmu. Zazove je po imenu. Plačući, djevojka je grlila i milovala lice mladog kraljevića. I gle čuda! Kad na slijepe oči mladićeve padoše suze djevojačke, on ponovo progleda.

Odveo je Matovilku u svoj dvor gdje su živjeli dugo, dugo. A za zlu vješticu nikad se više ništa nije čulo.