Kad netko kaže "to je nemoguće" - sjetim se priče koju je moj djed rado pričao. Djed je bio stolar, a priča je bila o pužu; najzanimljivijem i najmanjem stolaru na svijetu.

Priča ide ovako…

Na zelenoj livadi, podno starog stabla, živio je mali puž. Sklupčan u neuglednu malu kućicu razmišljao je o, za jednog puža, sasvim neobičnoj temi. Razmišljao je kako obrađuje stari panj. Želio je površinu panja učiniti nježnom i lijepom. Oh, kako je bila velika želja malog puža da postane stolarom. Danima je razmišljao, a noćima sanjao kako obrađuje drvo.

Jednog sunčanog jutra, dok je jutarnjim kapima rose čistio kućicu, puž se odlučio okušati u stolarskom poslu. Nije znao kako početi. Plašio se da nespretnim radom ne upropasti ljepotu nekog drveta pa je odlučio ukrasiti svoju kućicu. Mislio je, ako lijepo ukrasi svoju kućicu koju nosi na leđima, dokazat će sebi i prijateljima kako može biti uspješan stolar. Laganim ali sigurnim puzanjem mali puž došao je do starog panja. Odlučno je krenuo na posao. Počeo je trljati kućicu o panj kako bi joj dao željeni oblik. Stanovnici šume promatrali su puža koji se češe o stari panj. To je za njih bio jako neobičan prizor. Životinje su u početku sa zanimanjem promatrale što to radi mali puž, no ubrzo su se počele podsmjehivati - pa nije pužu suđeno biti stolar. Mali puž nije obraćao pažnju na reakcije životinja već je nastavio predano raditi ukrašavajući svoju kućicu.

Puž je napredovao sporo. Uvidio je da drvo nije dovoljno oštro za oblikovanje kućice. Pomoću drveta dobivao je blage i nježne linije. Trebalo mu je nešto tvrđe. Otišao je do stijene i počeo o nju trljati kućicu. Tvrda i oštra stijena bila je jako korisna za precizne rezove. No puž je morao biti dvostruko pozorniji kako nesmotrenim potezom ne bi oštetio kućicu. Vrijeme je prolazilo, puž je bivao sve iskusniji. Naučio je kada i kako treba kućicu trljati o stijenu, zemlju ili drvo. Ovisno što bi želio postići služio se različitom snagom i vrstom pritiska. Vrijeme je prolazilo, a kućica malog puža postajala je sve ljepšom i ljepšom. Životinje su sve češće s divljenjem gledale sporog ali sigurnog majstora na djelu. Puž je i dalje neumorno radio.

Prošla je zima. Mali puž okupao se u jutarnjim kapljicama rose. Obasjan suncem divio se prirodi oko sebe. Bio je sretan. Ukrasio je kućicu najbolje što je znao. Bio je zadovoljan svojim radom. Iznenada, iz vedra neba, pored njega sleti djetlić. Djetlići su poznati kao najbolji šumski stolari. Djetlić je čuo priču o pužu stolaru te se svojim očima želio uvjeriti o kakvoći njegova rada. Promotri djetlić puževu kućicu sa svih strana i poleti. Napravi par krugova oko kućice, sa svake strane pomno je pogleda i na kraju ponovo sleti pored malog puža. Pogleda ga u oči, zastane na tren i nakloni se. Za malog puža to je bila velika čast, jer djetlići se klanjaju samo velikim majstorima stolarima.

Od sreće i veselja što je njegov rad priznat, mali puž krene prema starom panju i zamoli ga za dopuštenje da ga ukrasi. Predano je radio na njemu. Nakon dugog vremena neprekidnog rada, učinio ga je najljepšim panjem u čitavoj šumi. Otad pa nadalje, za puža stolara uvijek je bilo posla. Tražili su ga da uređuje kućice drugih puževa, nastambe raznih životinja, čak i da gradi mostove i brane.

Mali puž stolar odlučio je podijeliti svoje stolarsko znanje sa drugima. Okupio je zainteresirane puževe i obratio im se: «Dragi prijatelji puževi, vi želite postati stolari. Ako želite ostvariti vaše želje imajte na umu jednu stvar. Sve se može kad se hoće. Trudite se, budite uporni i željni znanja. Uz trud i volju sve je moguće! A sad ću vam nešto reći o stolarskom poslu…» Puž stolar je pričao a drugi puževi su ga sa zanimanjem slušali. Nije prošlo puno vremena i svi puževi su postali pravi majstori – stolari.

Danas rijetko možete vidjeti puža kako obrađuje drvo, ali je zato prisutan običaj da svaki puž ukrasi svoju kućicu najbolje što može.

Zaista, kad koračaš šumom ili livadom pokušaj pronaći kojeg puža. Pažljivo ga pogledaj. Vidjet ćeš kako mu je na leđima lijepa i neobična kućica. Čak i tako malena stvorenja poput puževa mogu napraviti tako mnogo ako se dovoljno trude. Zamisli što sve može postići čovjek!

Jeste li znali...

• Puževa ima raznih vrsta. Neki od njih žive na kopnu, neki u rijekama i jezerima, a neki u moru.

• Svi kopneni puževi nose kućicu. Čak i svima poznati puž golač je ima. Ona je mala i zakržljala, puž se u nju ne može uvući, ali je ipak kućica.

• Većina morskih puževa nosi kućicu, ali ima i onih koji je nemaju. Neki morski puževi dišu plućima kao i ljudi te moraju izlaziti iz vode da bi disali, dok drugi dišu škrgama kao i ribe.

• Jeste li znali da Petrovo uho i priljepak nisu školjke već puževi. Zanimljivo, zar ne?

• Priroda je zbilja čudesna.