Dvije sestrice Goga i Nina stale kraj vodoskoka i promatraju njegove šiknule mlazove.
- Gdje je taj potok? – upita Zrinka.
- Potok je negdje ispod vode – odgovara Goranka.
- A gdje je to ispod vode?
Iako je imala pet godina, na pitanje mlađe sestre Goga nije znala odgovoriti. I one odluče upitati prvog šetača gdje je to ispod vode.
- Ispod vode? – začudi se prolaznik. Ha, ispod vode!?
Ispod vode vam je na livadi, a livada je iza grada – u polju.
- A gdje je polje? – začude se djevojčice.
- Polje je tamo gdje nema grada, gdje ima puno slobodne zemlje i trave.
- A kako se tamo ide?
- Ide se tramvajem i pješice.
Goga i Zrinka nisu ponijele novaca i uputiše se pješice.
Lutale su dugo, dugo i bilo im je jako vruće jer je lipanjsko sunce pržilo nesmiljeno.
Onda su bile sve manje kuće, pa sve rjeđe i na kraju je ispred djevojčica planula velika travnata površina s mnogo cvijeća, leptira i pčelica. Mališanke su nestašno pravile stazice u gustoj travi koja im je šuštala oko nogu. Trčeći, nedaleko od vrbika začuju nekakav zvuk poput onoga kraj vodoskoka. I povikaše sretne:
- Tu je “ispod vode”!
Bistri je potok vrludao i krivudao kao da želi pobjeći bijelom leptiru što je iznad njega lepršao.
Goga i Nina sjedoše u meku travu i ispružiše bose noge u vodu. Ispred njih nešto bućne i malko ih poprska. Žaba zelenjača izviri zatim pri kraju druge obale i zanjiše svoj podbradak kao da se čudi društvu.
- Tu izvire naš vodoskok! – zaključi Goga.
- Znam. Žabe se u gradu boje tramvaja.
I sestrice se slože, a potom još radosnije zabućkaju potočić nogama.