Jan se sa svojom obitelji tek prije tjedan dana doselio u novi, veliki grad. Imalo je to svoje prednosti, ali i svoje mane. Što se Jana tiče, bio je do neba sretan kada su mu rekli da će sada, u ovom većem stanu, imati svoju sobu. Samo njegovu! A sestra Kika, njegova starija sestra tinejdžerica, bila je sretna još i više, jer je do tada dijelila sobu sa svojim malim bratom. Baš joj je on dao nadimak Kika, jer kad je tek počeo pričati, Katarina mu je bilo malo preteško pa si je to skratio u Kika. Tako je i ostalo. Čak su je i mama i tata tako počeli zvati.

"Sada ću si i ja moći u svoju sobu staviti što ja hoću na police, a ne ono što ti hoćeš!" - rekao joj je Jan slavodobitno.

Najveća mana novog stana je bila u tome što su i Kika i Jan morali ostaviti staro društvo i uklopiti se u novo. Kika u sedmom razredu, a Jan u novom vrtiću.

Kad je prvu noć prenoćio sam u svojoj sobi, Jan je shvatio da ima jedan problemčić. Ali, to ni za živu glavu ne bi rekao na glas. Još su mu u glavici brujale riječi prijatelja Jakova iz bivšeg vrtića, kada Jan nikako nije htio vratiti ćušku Nenadu koji ga je namjerno udario i uzeo mu novu igračku. "Jan, ti si velika kukavica!" - opet se nesretno stresao kad se sjetio toga.

Drugu noć, Jan je negdje oko ponoći polako ušao u sestrinu sobu i rekao tiho, da ga mama i tata ne čuju:

"Kika, jel' ti falim? Ako ti falim, ja mogu doći kod tebe spavati."
Čuo je tiho treštanje iz slušalica na sestrinim ušima. Nije ga čula.
"Ufffff!" - razočarano je uzdahnuo i vratio se u svoju sobu.

Iduću noć, kad ga je mama došla poljubiti za laku noć, Jan joj je povjerljivo rekao:
"Mama, meni se čini da je ispod kreveta puno prašine. Pogledaj malo."
Mama je smiješeći se pogledala i rekla:
"Nema, zlato. Danas sam obrisala."
"Znači, nema ničega?"
"Ama baš ničega. Samo čisti parket."

Noć poslije je sam pogledao, ali je rekao mami da voli gledati šare po zidu dok ne zaspi, pa neka ostavi svjetlo u hodniku.

Danas se tata jako iznenadio kad je Jan izjavio da ide sa njim u trgovinu namještaja, jer je trebalo kupiti neke police za Janovu i Kikinu sobu. Iznenadio se, jer Jana namještaj stvarno nije zanimao. Nisu ga zanimale nikakve trgovine, ako u njima nije bilo igračaka ili hrane.

"Ja moram ići sa tobom tata... To su police za mene! Ti nećeš znati što se meni sviđa ako ideš sam!" - rekao je Jan odlučnim glasom.

Kad su došli u trgovinu, Jan je rekao:
"Tata, ti gledaj police, ali zapamti da bih ja crvene. Ja ću gledati što još ima. I svečano obećajem da neću ništa dirati niti razbiti. Jako ću paziti."
"Dobro sine, ali budi mi blizu da te vidim."
"Hoću tata."

Tata je nakon nekog vremena zaista uspio pronaći crvene police za Jana i žute za Kiku.
"Hajde Jan, našao sam što nam treba, idemo to platiti."
"Ali, meni još nešto treba, tata. I to jako!"
"A što to?"
"Vidiš onu lampicu s Tigrom i Poohom? Ona mi jako treba."

Tata je podigao obrve i proučio lampicu na čijem je sjenilu bio nacrtan Tigar s crvenim plaštom i podignutim palcem, grleći Pooha koji je prisno i nasmijano držao svoju teglicu s medom, pogledao u molećive oči svoga sina i upitao prodavačicu:
"Koliko košta ona lampica?"
"478 kuna."
Onda je tata molećivo pogledao u Jana i rekao;
"Preskupo je to, sine, za tako malu lampicu..."
Prodavačica je na to, slegnuvši ramenima, dodala:
"Uvijek je visoka cijena ako su na proizvodu Disneyevi junaci."

Kad je Jan shvatio da je sve protiv njega, uvjerljivo je rekao:
"Da, tata, ali oni su veliki prijatelji i oni se brinu! Zato i jesu skupi!"

Tata je opet zbunjeno podigao obrve, ali onda se nasmiješio i zapjevao početnu rečenicu pjesmice iz crtića:
"Moji prijatelji Tigar i Pooh, uvijek se brinu za druge..."
"Daaaa, baš tako!" - dodao je veselo Jan, pun nade.

"Ali, Jan, vidi ovu lampicu! Košta samo 150 kuna, a nije loša..."
"Je, tata, loša je! Ona ne tjera mrak iz sobe kao njih dvojica. To je samo obična lampa."
"Ali sine, pa imaš svjetlo u hodniku, nije baš tako mračno u tvojoj sobi."
"Nije baš skroz, ali mrak je još uvijek jako crn. I velik. Ne bojim se ja, ja sam hrabar, ali ne vidim onda dobro moju sobu, a jako mi je lijepa. Tigar je isto hrabar. On se ničega ne boji, a Pooh mu je najbolji prijatelj i oni uvijek sve riješe. Ap, cap! Tako!"
I pljesne Jan uvjerljivo ručicama.

Navečer je Jan upalio svoju lampicu, podignuo palac prema prijatelju Tigru i rekao;
"Juhuhuhu! Fenomentastično! Mrak je pobjegao kao neka kukavica, ha, Tigre? Laku noć i tebi Pooh, ti smiješni, stari medo!"

I blaženo je zaspao naš Jan, jer prijatelji si uvijek pomažu u nevolji.