Jednoga dana drvosječa Tvrtko u šumi je sjekao drva. Kad se već umorio, sjeo je uz rub šume gdje je počinjala velika livada obrasla visokom travom. Nedugo kako je sjeo, začuje šuškanje u travi pobliže njemu te ustane da vidi nije li kakva guja ljuta na njega što joj smeta.

No kako je ustao, imao je što vidjeti. Kroz visoku travu što se uvijala, lepršao je neobično krupan i lijep fazan.

Tvrtko je od napornog rada poprilično ogladnio pa pomisli kako bi rado koricu kruha, što ju je ponio za objed, zamijenio pečenim fazanom. Tvrtko se spusti na koljena, tiho se došulja do fazana, spretno poput mačke skoči i zgrabi ga.

Dok se trudio da ga posve savlada, umjesto kreštanjem, fazan mu se obrati ljudskim glasom i reče:

- Molim te, pusti me da odem, ja sam fazan iz nebeskoga vrta!

Tvrtko se nemalo začudi, ali mu uz smiješak odgovori: - Drago mi je, fazanu, ja sam drvosječa Tvrtko i danas ćeš me dobro nahraniti!

Fazan se potpuno umiri, pokunjeno spusti glavu i reče mu: - Nemoj to činiti, nemoj me pojesti i ja ću ti se odužiti.

Tvrtko se nanovo začudi: - A kako bi mi se odužio? Da nisi fazan koji nosi zlatna jaja, kao u ona guska iz bajke?

Fazan mu odgovori: - Ne mogu nesti zlatna jaja, ali mogu ti pokazati djevu koja će ti dragana biti!

Tvrtko ostade zapanjen: - Zar zaista to možeš?! Ma kako je to moguće?!

Fazan podigne glavu i reče mu: - Još danas ćeš je vidjeti, ali prvo moraš obećati da ćeš me pustiti!

Tvrtko je sada bio u nevolji te kaže sam sebi: - Hm, gladan jesam, ali me još više zanima da saznam koja me to krasotica nosi u srcu!

Malo popusti čvrsti stisak kojim je držao fazana, digne ga prema svojoj glavi te mu reče: - Hajde, otkrij mi tu tajnu i odleti slobodno!

Fazan širom raširi svoja krila da opet osjeti malo slobode pa kaže Tvrtku: - Ovako ćeš je znati prepoznati … ravno će te u oči pogledati i dugo, dugo te gledati! Prije negoli svane sedmi dan, ona će tvoja već biti!

Tvrtko se od srca nasmije i reče: - Pa ja se znači ženim? Ha ha! Ne znam lažeš li mi, ali smiješan si i znadeš pričati pa bi bilo šteta pojesti takvog fazana! Hajde, leti, prijatelju i pozdravi mi taj nebeski vrt!

Rečeno-učinjeno - Tvrtko pusti fazana, a ovaj mu zahvali i odleti put neba.

Tvrtku je sad srce htjelo iskočiti iz grudi te nije više mogao nastaviti s poslom, nego se zaputi u selo, stalno si ponavljajući fazanovo obećanje kako će još danas svoju draganu vidjeti!

Kako se približavao selu, pogleda prema rijeci i ugleda djevojke koje su prale rublje te se hitro uputi prema njima. Kad su ga ugledale kako hita prema njima, stadoše hihotati i došaptavati se. Tvrtko im stade vikati i mahati da vidi koja će ga u oči pogledati, ali djevojke pokupe svoje rublje te stadoše odlaziti, smijući se i krišom ga pogledavajući, bez da ga je ijedna u oči pogledala i dugo ga gledala.

Tvrtko slegne ramenima te se nastavi vraćati u selo. Putom sretne još par žena i zabulji se u svaku kao da gleda u kakvo svjetsko čudo, ali nijedna mu ne podari pogled kakav mu je obećao fazan! Kad je stigao u selo, nastavi razrogačenih očiju gledati svaku djevojku, ali tako ih je samo tjerao od sebe!

Zbunjen, nestrpljiv i tužan stajao je tako nasred ceste, kad začuje zvuk jak poput grmljavine. Tvrtko shvati da je to topot konja i vidi da stoji posred ceste pa se brzo skloni da ne bude pregažen. Kočijaš zaustavi kočiju i zamahne na Tvrtka bičem, ali Tvrtko se baci u blatnjavu jarugu sa strane ceste te se tako spasi da ga bič ne ošine. Tvrtko se zagleda u kočiju te ugleda dva oka što su ga netremice gledala. Bila je to kraljevska kočija, a Tvrtko se gledao u oči s mladom i lijepom princezom. Ona mu se slatko nasmije što tako blatnjav leži u jarku, a zatim kočijaš potjera konje da krenu i kočija pođe dalje svojim putem prema dvorcu.

Tvrtko još jedno vrijeme ostade zapanjeno ležati u jarku, a onda odmahne glavom i nasmije se sam sebi te reče:

- Ha, ha, kako si me nasamario, moj pernati prijatelju! Pogledala me princeza! Ostadoh i bez dragane i bez pečenke! Sad mi se zacijelo smiješ negdje iza drveta!

Na te njegove riječi iz obližnjeg gustiša iziđe fazan i reče mu: - Eto me, još uvijek me možeš pojesti, ali možeš i oženiti princezu te jednog dana kraljem postati! Što ti je draže?

Tvrtko se uhvati za glavu. - Jesi li sišao s ptičjeg uma, prijatelju?! Kako da drvosječa oženi princezu?

Fazan nije ni razmišljao, već mu odvrati: - Uputi se k njoj u Zagreb grad i odnesi joj na poklon svinjsku njušku i kozji rep!

Tvrtko sad rukama pokrije oči. - Nisi ti fazan iz nebeskoga vrta, ti si fazan iz nekog putujućeg cirkusa! Ako učinim to što kažeš, selo će me ismijati, a kraljevi stražari će me u tamnicu baciti! Možda bolje da joj poklonim pečenog fazana!

Fazan opet raširi gizdava krila te mu tihim glasom reče: - Učini što sam ti rekao i ne boj se!

Tvrtko je razmišljao cijelu noć i nije mogao spavati, a ujutro odluči krenuti put starog utvrđenog Zagreba grada. Tako, noseći smotuljak na grani preko ramena, stigao je i do vrata velebnog zamka, ispred kojih su bila dva mrka stražara. Tvrtko im priđe i uz pozdrav se nakloni. Umjesto da mu otpozdravi, jedan od stražara ga strogo pogleda i reče mu:

- Što hoćeš, bijedniče? Odmah da znaš, ako si prosjak, mogao bi ostati i bez ruku!

Tvrtko stisne zube i reče: - Ja sam drvosječa Tvrtko! Poslao me fazan iz nebeskoga vrta da princezi donesem darove!

Stražar mu istrgne štap sa zamotuljkom te promrmlja: - Svakakvi su dolazili, ali još nikoga nije poslao fazan! Sigurno si sišao s uma, ali da vidimo što to nosiš princezi!

Stražar otvori zamotuljak, ugleda unutra svinjsku njušku i kozji rep, zacrveni se od bijesa i zaviče: - Ta luda se ruga princezi! Vodite ga u tamnicu!

Tako i bi, Tvrtka bace u tamnicu, a on shvati gdje je te se uhvati za glavu i zavapi: - Kako sam mogao biti tako glup?! Običan fazan me nadmudrio! Da sam ga odmah pojeo, bio bih u svom domu puna trbuha, a ovako sam gladan u tamnici!

Nekim čudom ispred njega se opet pojavi fazan: - Eto me, ako želiš možeš me pojesti, ali možeš i princezu oženiti te jednoga dana kraljem postati! Što ti je draže?

Tvrtko zaplače: - Ali, pogledaj me, ja sam u tamnici! Gadno mi se piše!

Fazan opet raširi svoja krila i reče mu: - Ne boj se, imaj vjere i spokojno spavaj! Kad ti opet budem ustrebao, samo me pozovi!

Kako je to izrekao, fazan ponovno iščezne, a Tvrtko usne u suzama.

Sutradan mu stražar tamnice reče:  - S jutrom će ti zbog uvrede princeze biti odrubljena glava pa svog fazana možeš ostaviti meni, ja ću se dobro brinuti o njemu, ha, ha!

Tvrtko spozna da mu je došao kraj, te bez riječi sjedne na malenu kamenu klupicu i stade razmišljati o nesreći koja ga je snašla. Očekivao je da se opet pojavi fazan, no njega nije bilo. Odlučio je da ga više neće zvati, jer je ionako sve izgubljeno!

Sutradan izvedu Tvrtka na pogubljenje, pokazujući ga svjetini koja ga je psovala i gađala svim i svačim. Krvnik se obrati svjetini:

- Ovaj drvosječa se usudio narugati princezi! Htio je reći da princeza ima lice kao svinja, a pamet kao koza! Ovo neka bude opomena svima! Princeza pokrije dlanovima oči, jer ju je otac prisilio da gleda pogubljenje.

Tvrtko nasloni glavu na panj te očajnički poviče: - Fazane, vidi što si učinio! Barem se pojavi da me vidiš kako umirem!

Krvnik zamahne sjekirom, ali se oštrica odvoji od drške i poleti ravno prema princezi! U zadnji čas ispred nje se pojavi fazan, uhvati oštricu te je odnese put neba. U dvorištu zamka nastade muk, a zatim kralj ustane, klekne pred Tvrtka i reče:

- Mi smo te htjeli pogubiti, a ti i tvoj fazan spasili ste život moje kćeri! Zato što svoj život dugujemo vama, dajem ti njenu ruku!

Tvrtko makne glavu s panja i sruši se od nevjerice. Pored glave mu sleti fazan. Upita ga:

- Je li ti sad žao što me nisi pojeo?! Da jesi, bio bi sit jedan dan, a ovako ćeš biti sit cijeloga života!

Fazan tada odleti i Tvrtko ga više nikada nije vidio, ali je zato zahvaljujući njegovom održanom obećanju oženio princezu, a kasnije je postao i kraljem te zabranio da se u cijelom kraljevstvu love i jedu fazani.