Ima li netko tko ne voli sunce i sunčani dan?

Ne, nema toga stvorenja. Ni ljudskog, ni onog četveronožnog, s repom ili bez repa. I onih pernatih, letećih i ne letećih. Pa ni onih najsićušnijih. Kad zahladi, kad se oblaci predugo zadrže, svi uzdišu i zazivaju: - Gdje si, sunce zlatno, ogrij nas, zasvijetli, jer sve je tada ljepše.

I biljni narod svekoliki, obožava sunce. Zar bi grm jorgovana bio to, da nema sunca. Zar bi šuma bila šuma. A kad sunce kaže: "Laku noć, svijete...", sva bića sretno utonu u san. I mali Jožek i rascvjetana lipa i mravac u ruži.

Sve dok sunce ne pokuca: - Dobro jutro, svijete!

I velika bukva u poznatoj Staroj šumi voli sunce. Pod njim je rasla kao malo stabalce, a sada desetljećima više, širi bogatu krošnju i još stremi prema njemu.
 - Volim, volim svjetlost! - kaže.

No, u toj šumi, baš na toj bukvi, žive neka stvorenja koja baš ne mare za sunce. Ni čuti ne žele za njega. Čudno, zar ne? Tu im je kućica. U jednoj od duplji. Jedna sretna obitelj - Bistrići. Obitelj sova. Tata Sovac, mama Sova i njihova tri sinčića: Leo, Teo i Edi.

Kao mladi bračni par tražili su pogodan dom. Pregledavali su stabla i pronašli lijepu i prostranu duplju na četvrtom katu ove bukve. Odgovarala im je i zbog gustih grančica koje će ih štiti od nepogoda. Zatražili su dopuštenje:
- Slobodno, gosp. Bistriću. Bit će mi drago, jer vi ptice uvijek ste ugodno društvo. Istina, bilo bi mi draže da znate pjevati, ali vaše "hu, hu, hu" mi je prilično simpatično.

I tako. Urediše njih dvoje kako su ljepše znali i mogli svoj novi dom. Gospođa Sova ubrzo je snijela tri jaja, strpljivo je na njima sjedila, ponekad ju je zamijenio i suprug.

Došlo je i vrijeme za - kuc! kuc! kljuc! kljuc! I stigoše tri mala goluždravca. A gospodin i gospođa postadoše tata i mama.
- Tata, pogledaj naše male ljepotane. Cmok! cmok! cmok!
- Zaista su prekrasni, mama! Treba im dati imena, ali neka posebna.
- Naravno, pa i oni su posebni. Što kažeš?

To "posebni" znači da će biti pametni i genijalci, kakve sove i trebaju biti. Sve do noći, listali su debelu enciklopediju da bi takve osobe pronašli. Odlučiše: Leonardo, pa onda neki Teodor i isto tako neki Eduardo.

Rasli sovići, rasli. Jer jeli su i jeli neprestano i to sve fine stvari koje vole sove (a i svi ostali krilati šumski stanovnici). Dobiše oni uskoro i svoja prva pernata odijela. Lijepo su se ugizdali, prešetavali ispred ogledala, a mama je cvala od ponosa.

- Pada mrak i uskoro će noć. Ovako spremljeni mogli bi poći na dužu šetnju! - zaželješe dečki.
- Kroz cijelu šumu. - veli Leo.
- Možda i dalje, do sela. - rekoše Teo i Edi.
- Slažem se! - pristane mama Sova.
- I ja isto. Mislim kao da je stvorena za šetnju ova večer! - pljesne krilima tata.
I obitelj veselo krene, ali kad je tata otvorio vrata, zastane kao ukopan. Jao! Što se dogodilo?

Upravo je kroz grane susjednog hrasta mjesec zasjao. Blistav i okrugao, velika žuta bundeva. Kakva šteta! Mjesečev sjaj nikako nije za sovlje oči. Sovine oči najbolje vide kada je mrkla noć. Kada se ne vidi ni prst pred nosom, sove tada najbolje vide. I zato one (kako rekosmo već prije), ne vole sunce. Ono bi ih zaslijepilo.

Tako je, nažalost, mališanima, propao njihov prvi izlazak. Žalost i suze. Jer dugo je čekati da pun mjesec odustane od svog putovanja po nebeskom svodu. Mama ih je tješila... Tata je
malo mozgao. Ne dugo.
- Ne budite žalosni, dečki. Riješit ću ja ovaj problem.

Kao i obično, za mudrog tatu Bistrića nema prepreka. Zamolio je pomoć od susjede svrake, koja na sreću još nije bila u krevetu i ona je sutradan odletjela u grad. Po tatinoj narudžbi kupila je pet komada sunčanih naočala.

Iste te večeri, po najsjajnijoj mjesečini, kretala se mala obiteljska povorka po šumskoj stazi.

Tu se, u prikrajku, slučajno našao ježić Šišarko, poznati noćni lutalica i čudom se začudio:
- Je li se to meni čini? Sove sa sunčanim naočalama po mjesečini?!