Banuli su na verandu - dvoje djece u premalim kaputima.

"Gospođo, imate staroga papira?"

Imala sam posla. Htjela sam reći ne - a onda sam pogledala njihove noge. Obuli su lagane sandale koje su bile natopljene snijegom.

"Uđite, pripremit ću vam šalicu toplog kakaa."

Nismo razgovarali. Njihove mokre sandale ostavile su tragove na podu. Poslužila sam ih kakaom i tostom s džemom da ih malo ugrijem jer je vani bilo studeno. Zatim sam se vratila u kuhinju i nastavila sređivati račune...

Prekinula me tišina u prednjoj sobi. Pogledala sam unutra. Djevojčica je u rukama držala praznu šalicu i gledala u nju. Dječak me otvoreno upitao:
- Gospođo,... vi ste bogati?
- Jesam li bogata? Sveti Bože, nisam!
Pogledala sam otrcane navlake na naslonjačima. Djevojčica je brižljivo stavila šalicu natrag na tanjurić.
- Šalice pristaju uz tanjurić.
Glas joj je bio ozbiljan, a vidljiva je bila glad, ali ne za hranom. Zatim su otišli držeći zavežljaje papira, a vjetar im je puhao u lice. Nisu rekli hvala. Nisu ni trebali. Učinili su više od toga. Obična plava grnčarija, šalice i tanjurići. Ali pristaje jedno s drugim.

Kušala sam krumpir i promiješala mast od pečenja. Krumpir i smeđa mast, krov nad glavom, moj muž sa stalnim zaposlenjem - i to je išlo jedno s drugim. Odmaknula sam stolice od vatre i uredila dnevnu sobu. Blatni otisci malih sandala još su se uvijek nalazili u mom srcu. Ostavila sam ih. Htjela sam da budu tamo u slučaju da opet zaboravim koliko sam bogata.