Krenuo jednom neki mali dječak u školu. Bio je on poprilično malen dječak. A škola je bila povelika.
No, kad je mali dječak otkrio da u svoju učionicu može ući ravno s ulice, bio je sretan.
I škola se više nije činila tako velikom.

Jednoga jutra, nakon što je dječak već neko vrijeme išao u školu, učiteljica je rekla:
- Danas ćemo crtati.
- Super! - pomisli dječak.
Volio je crtati.
Znao je nacrtati bilo što: lavove i tigrove, kokoši i krave, vlakove i čamce - i izvukao je svoju kutiju s bojicama te počeo crtati.

No, učiteljica je rekla:
- Stanite! Još nije vrijeme!
I čekala je dok joj se ne učini da su svi spremni.
- A sada - rekla je učiteljica - crtat ćemo cvijeće.
- Super! - mislio je dječak.
Volio je crtati cvijeće.
I počne crtati divne cvjetove svojim ružičastim i plavim bojicama.

No, učiteljica je rekla:
- Čekajte! Ja ću vam pokazati kako.
I nacrtala je cvijet na ploču.
- Tako. - rekla je učiteljica - Sada možete početi.

Mali je dječak gledao učiteljičin cvijet.
Potom je pogledao svoj cvijet.
Njegov mu se sviđao više od učiteljičina.
No, nije to rekao. Samo je okrenuo papir i nacrtao cvijet poput učiteljičina.
Bio je crven sa zelenom stabljikom.

Jednog drugog dana, kada je dječak posve sam otvorio vrata s ulice, učiteljica je rekla:
- Danas ćemo raditi u glini.
- Super - mislio je dječak.
Volio je glinu.
Znao je načiniti štošta u glini: zmije i snješka, slonove i miševe, automobile i kamione - i počeo je valjati i gnječiti svoju loptu od gline.

No, učiteljica je rekla:
- Čekajte! Još nije vrijeme!
I čekala je dok joj se nije učinilo da su svi spremni.

- Sada - rekla je učiteljica - napravit ćemo posudu.
- Super! - pomislio je mali dječak.
Volio je praviti posude, i počeo ih je izrađivati u raznim veličinama i oblicima.

No, učiteljica je rekla:
- Čekajte! Ja ću vam pokazati kako.
I pokazala je svakome kako može napraviti jednu duboku posudu.
- Tako - rekla je učiteljica - sada možete početi.

Mali je dječak gledao u učiteljičinu posudu, a potom je pogledao u svoje.
Njegove su mu se posude činile ljepšima od učiteljičine, no nije to rekao, samo je ponovno izvaljao svoju glinu u veliku loptu i izradio je posudu poput učiteljičine. Bila je to duboka posuda.

I prilično brzo, mali je dječak naučio čekati, i gledati, i raditi stvari baš poput učiteljice.
I prilično brzo, više nije radio stvari po svome.

Tad se dogodilo da su se mali dječak i njegova obitelj preselili u drugu kuću, u drugom gradu, i mali je dječak morao poći u drugu školu.

Ta je škola bila još veća od stare, i nije bilo vrata s ulice u učionicu.

A prvoga dana u novoj školi učiteljica je rekla:
- Danas ćemo crtati.
- Super! - mislio je dječak, i čekao je da mu učiteljica kaže što treba raditi.
No, učiteljica nije ništa rekla, i samo je hodala po sobi.

Kad je došla do malog dječaka, upitala ga je:
- Zar ne želiš crtati?
- Želim. - rekao je dječak - Što ćemo crtati?
- Ne znam dok ne nacrtaš - rekla je učiteljica.
- Bilo kojom bojom? - upita maleni dječak.
- Bilo kojom - odgovori učiteljica - Kad bi svi nacrtali jednako i upotrijebili iste bojice, kako bih znala tko je što nacrtao
i što je što?
- Ne znam - reče maleni dječak.
I počeo je crtati ružičaste i narančaste i plave cvjetove.

Sviđala mu se njegova nova škola, iako se u učionicu nije moglo ući ravno s ulice!