Mali je Matija strašno žalostan. Ništa ga ne veseli. Sve mu je nekako glupo i dosadno. Želio bi biti veseliji, no čini mu se da se uzalud trudi.

Pokušao je popraviti ocjene, ali žar učenja kratko ga je držao. Počeo je svirati gitaru, no već nakon nekoliko sati prestao je vježbati. Učinilo mu se da bi bilo mnogo lakše i mudrije trenirati nogomet. Nogometaši dobro zarađuju. Ali trener ga nije odmah uvrstio u prvu momčad pa je izgubio strpljenje i odjednom otkrio da je zapravo rođen za slikara. Međutim, učiteljica je njegove crteže nazvala packarijama i to ga je strašno uvrijedilo. Sad je ljut i na mamu jer mu je dala premalo novca za sve što je želio.

– Nesretan, ja sam strašno nesretan! – govorio je sam sebi u bradu.

Dok se vukao prema trgovini kao lijena mačka i razmišljao što bi si kupio, pridružio mu se prijatelj iz razreda.

– Jakove, molim te reci mi koliko ti džeparca dobivaš od mame? – upita ga Matija.

– Kako to misliš? – upita ga Jakov. – Nikad nisam imao džeparac. Moja mama je sretna kad nam uspije zaraditi za kruh.

Matija se odjednom postidi, a u glavi mu sine čudna misao. Pogleda dječaka pokraj sebe, odmjeri ga dugim i ozbiljnim pogledom pa reče:
– Hoćeš li da ti ja danas dadem svoj džeparac?

Toga dana Matija je prvi put izašao iz trgovine vesela koraka. Nosio je sreću u srcu.