Pošla sinoć sova stara u šetnju bez naočala. Susrela je sivog miša:
- Oblačno je, past’ će kiša.

Zamišljeno mišić gleda. Trepće, žmirka sve do neba:
- Po mraku me oči služe, al’ oblake baš ne kuže - reče tiho upol' glasa.

- Slušaj mene, nemaš straha, ja vidim i zrno praha! I iglu u plastu sijena, našla bih da nisam lijena!

Po puteljku šumskom hode, sluša miš sovine zgode:
- Kad sam bila mlada, zdrava, bila sam ja ptica prava! Ravne meni nije bilo! Svud je stiglo moje krilo! Kakvi su to bili dani... tulumi na svakoj grani! Sad me u križima steže, s koljenima sve je teže. Ali, vid je moja dika! Pred očima stalno ista slika!

Misli mišić:
- Čudna li je zgoda ova. Miš i sova skupa šeću, dok noć kucka po drveću. Zabavna je stara dama. Baš uživam u pričama.

Stigoše do šumskog puta, iznad grana Mjesec pluta. Zvijezde hrle satu kasnom, a sova će s uzdahom:
- Eh, godine, kako lete! Kad me misli samo sjete: pjesme, igre, cike, graje, sve do jutra gozba traje! Svo polje u mladom bilju, miševa u izobilju! I ti si se brate medo, sladio do sita medom!

Na to mišić naglo stade, pa se brže u bijeg dade. Malo srce bubnja, lupa; "Gdje je sada moja rupa?!"

Čeka sova odgovora, al´ ne čuje niti slova. Sugovornik samo šuti.
Možda se zbog nečeg ljuti? Ah, te ćudi mjedvjeđe!

Digne  krilo u nakani naočale da popravi. Mahnu amo-tamo mazno, kad na kljunu, mjesto prazno!
- Sto mu huka i cijuka! Otuda sva moja muka! Mudra ja sam i pametna, vidim da mi nešto smeta. Sad ozbiljno i bez šale – pa ja nemam naočale!