Jedna mala bubica tvrdih krila, koja je bila toliko siromašna da nije imala ni kuće, ni pravog zavičaja, pa čak ni imena, baš je milila uz brvna ambara, a kad je čula što pauk govori, jako se začudi.
- Ali, dragi prijatelju, zašto želiš svojom mrežom zakloniti sunce? Zar nije ljepše kad je sunčan dan i kad svaka travka pjeva i veseli se?
- Hu, kakvo sunce, kakve travke! - namršti se pauk koji je uvijek živio po sumračnim uglovima.
- Živjeti u mraku i plesti mreže, to je prava radost. Prezirem iz dna trbuha one paukove koji pletu mreže po seoskim živicama; tamo je suviše svijetlo za jednog pauka.
- I zar baš misliš premrežiti nebo i zakloniti sunce? - sa strahom priupita bubica, uplašeno gledajući velikog pauka.
- Oho-ho, ti još sumnjaš u to! Pričekaj samo, za dva dana sve će biti gotovo i onda će u čitavom svijetu biti sumračno i tiho, tako ću gustu mrežu oplesti. Zemlja će onda postati carstvo Velikog Pauka. I svi će se onda klanjati moćnom osvajaču neba.
Kad ču te riječi, bubica se jako, jako sneveseli, jer nitko više od nje nije volio sunčane dane. A kad bi pljusnula kiša, ona je šćućurena i tužna sjedila pod kakvim mokrim listom i zabrinuto provirivala kad će se pokazati vedro nebo.
- Oh, oh, kako da spasim nebo, kako da zaštitim sunce? - očajavala je sirota bubica silazeći niz ambarska brvna.
- Idem potrežiti nekog tko će uplašiti ovu strašnu životinju i natjerati je da se ostavi svoje zle namjere.
Lutajući kroz travu, bubica u čitavoj šumi zlatnog maslačka naiđe na bumbara koji se, zujeći po čitav dan uokolo, samo hvalisao svojom odjećom i svojim junaštvom.
- Prekrasni bumbaru, stari junače, treba mi pomoć protiv jednog zločestog stvorenja - obrati mu se bubica.
- Hr-vr, zuu-zuu, koji je to zloćko, pokaži mi ga samo, pa ćeš vidjeti šta će od njega biti - važno zagunđa bumbar.
- Znate, mnogopoštovani bumbaru, to je jedan zločest stvor koji plete veliku mrežu kojom će pokriti čitavo nebo i zakloniti sunce.
- Au, au, zrr-vrrr, kakva li je to životinja, kad toliku mrežu plete? - prestraši se bumbar. - Oprostite, ovaj, ali ja... hm, nije da ne smijem, nego, eto, tako... nemam vremena doći...
I zbunjen bumbar se podiže i odleti kroz plavi zrak.
Rastužena bubica krenu dalje tražiti spasioca. Ali kome god se obratila, svak je sa strahom odustajao od borbe čujući da taj razbojnik plete mrežu kojom će premrežiti čitavo nebo.
- Kolika li tek mora biti ta životinja, kad joj je tolika mreža - pomišljao je svak već unaprijed drhteći od straha. A kad čak i ponositi jelenak odbi da se bori s takvim čudovištem, sirota bubica se vrati u blizinu ambara i već u samu noć skloni se pod jedan list opao s lipe. I tek što je počela drijemati, izvana se začu tiho šušketanje i nečiji tanak glasić zacvili nad samom bubicom:
- Hej, ima li koga ovdje?... O, dobra večer, domaćice. Oprostite, ja sam povjetarac Noćnik i vrlo sam radoznalo stvorenje... Ovaj, onaj... ne ljutite se možda što sam vam uznemiravao san?
- O, izvolite samo, izvolite naprijed - ponudi ga gostoljubiva bubica. - Istina, moj noćašnji stan vrlo je skroman, ali... ali, gdje ste vi, ne vidim vas?
- He-he, he-he, ja sam, znate, nevidljivo stvorenje. Svi su vjetrovi nevidljivi.
- Hm, da, da, razumijem - zbunjeno mu se opravda bubica. - Ja sam zabrinuta, pa se toga nisam ni sjetila.
- Zabrinuta si? A radi čega, ako se smije znati? Ja nikad u životu nisam bio zabrinut, pa sam već i zbog toga radoznao.
- Bezbrižni moj goste, strašne se stvari događaju. Tu gore pod ambarskom strehom jedno čudovište plete mrežu kojom će zakloniti nebo, sakriti sunce, a po svoj prilici i sve zvijezde i Mjesec.
- Gle, gle, gle, baš sam radoznao da vidim kako izgleda to čudovište, baš sam radoznao - i Noćnik tako brzo odleti da čitav list zadrhta, a bubica se ne stiže ni začuditi.
Gunđajući, pauk se upravo spremao zaspati u jednom kutu svoje mreže, kad Noćnik doleti pod strehu i povika:
- Hura, hura, stanuje li ovdje budući osvajač neba? Htio bih da ga vidim.
- Auh, tristo mu stršljenova, kakva se to bitanga dere iz mraka? Al ste me uplašili, skitnice noćna, lopove... Sijevaj odavde, pa ma tko to bio da bio. Ne primam goste koji noću dolaze, njima savjest nikad nije čista.
- A, tako ti dakle - naljuti se Noćnik. - Čekaj samo, čekaj, idem ja u planinu pozvati svog starog rođaka Velikog Vjetra. On će već naučiti pameti one koji misle premrežiti nebo.
I Noćnik poleti put daleke ljubičaste planine i ubrzo pronađe Velikog Vjetra u dubokom gorskom klancu. Velikom Vjetru bilo je tijesno u vlažnoj guduri, pa se po svu noć svađao s drvećem.
- Hej, rođače, moram te nešto zamoliti - javi se zadihano Noćnik.
- Ne čujem; glasnije, mladiću, jer sam već napola oglušio u ovoj guduri - prodere se Veliki Vjetar.
- Rođače, rođačino, jedan pletač mreža sprema se premrežiti nebo. Molim te, pođi i nauči ga pameti - povika Noćnik što je mogao glasnije.
- Aha-ha-ha, to je onaj mračnjak pauk. Znam ja njega dobro. Odavno bi on nešto takvo učinio da nije nas vjetrova koji počistimo sve što ne valja u svijetu.
I nakon što se još jednom gromko nasmijao, Veliki Vjetar jurnu iz planinskog klanca, prohuja preko brežuljaka i polja i kad stiže do onoga ambara, puhnu pod strehu, počisti za trenutak i pauka i njegovu mrežu, pa od obijesti ponese sa sobom čak i onaj list pod kojim je spavala brižna bubica.
Umorna bubica čvrsto je spavala te noći, pa nije ni opazila kad je prošao Veliki Vjetar, a kad se ujutru trgla iza sna, grdno se začudila ugledavši iznad sebe modro nebo i sunce koje se rađalo.
- Bože, Bože, čudnih li stvari: netko mi je odnio krov iznad glave dok sam spavala. I sva sreća što sam noćas bila pokrivena nebeskim svodom, inače bih, bez sumnje, jako nazebla.
I mala buba, još snena, zijevnu, junački protegnu sve svoje noge i stade se penjati uz ambar.
- Hajde da vidimo što je napravio onaj pakosnik.
Ali kad se pope pod strehu, buba se jako iznenadi kad pauka ne nađe na njegovom starom mjestu.
- Gdje li je samo onaj pletač mreža? - glasno se začudi ona.
- Pletač mreža? Ohoh-ho, odnio ga je noćas Veliki Vjetar - začu se iza nje tih glasić.
Bubica se začuđeno okrenu. Iza nje nije bilo nikog.
- Hej, ko to sa mnom zbija šalu? Gdje si ti, ljubazni govorniče?
- Ho-ho, ho-ho, ja sam Jutarnji Povjetarac, brat Noćnikov. I ja sam također nevidljiv. Moj brat otišao je već na spavanje, a mene je zamolio da ti kažem što se dogodilo zlobnom pauku. Doviđenja, mali druže, odoh vidjeti što rade golubovi na tornju.
Odleti Jutarnji Povjetarac, a mala crna buba izmili na sunce i sva blažena stade šaputati:
- Oh, dobri vjetrovi, vi koji čistite svijet od mreža i paukova, kako vam je zahvalno moje malo srce. Oh, veliki vjetrovi...