– Tko je ovaj musavi praščić? – upitala je glasno rokćući, kada joj se Musko približavao.
– To sam ja! To sam ja! – kmečao je Musko sav sretan.
– Odlazi od mene! Ti nisi moj praščić! Ne vidim ti ni oči, ni njuškicu, ni onu bijelu prugu na leđima!
– Ja sam to, ja sam to, majčice!
– A koji si ti, da te ne mogu prepoznati?
– Ja sam Musko, deseti po redu!

Pogledala Gica svog musavog praščića. Onjušila ga – i veselo zaroktala.
– Oh, ti si to! Pa tko bi te prepoznao, nesretni sine?!
I toga je dana Musko pobijedio i dobio prvu nagradu na takmičenju – bio je najzamazaniji praščić. A bio je blatan od glave – do repića! Za vrijeme svečanog ručka, sjedio je na počasnom mjestu, za stolom. Svi su se iskreno veselili Muskovoj pobjedi, jer je bio najmanji. Najzadovoljnije je roktala mama Gica. Da ste ih samo vidjeli! Nekome prljava njuškica, nekome šapa – a nekome podbradak. Kakav je bio Musko to smo već čuli.

– Pa ti si prljaviji nego ja! – reče mama Gica i veselo mljacne jezikom od zadovoljstva...
Musko je bio tako gladan, da je najglasnije mljackao i prvi obliznuo tanjur. Onda je zadrečao, kao da ga iz sve snage netko poteže za uho. To je na prasećem jeziku značilo:
– Molim još!
Dobio je još i svi koji su zakmečali, dobili su još. Jeli su tako glasno, da se čulo do guravoga duda, kako zadovoljno mljackaju jezicima i kako se oblizuju. Poslije jela, nitko nije obrisao usta, koja su se svima – od prvog, do posljednjeg – mastila i sjajila kao ogledalca.

– Baš nas briga! Tko će se još s tim zadržavati – govorili su praščići, a mama Gica se nije zbog toga uzbuđivala... Stolnjak, koji je bio na stolu, za vrijeme ručka – bio je prepun mrlja i otisaka prstiju. Izgledao je kao da je na njemu neki đak ostavio tragove svog slikarskog neznanja.
– Oh, kako im je lijepo! – uzdahnuo je Slavko Prljavko, čim je pročitao ovu priču.
– Baš im zavidim! – reče i ode na pranje, na koje ga je i danas natjerala mama.