Picigin je igra, koja se igra loptom na pješčanoj plaži, u plićaku.
Nastao je u Splitu i smatra ga se "najsplitskijim" sportom. Najpoznatije igralište za picigin su Bačvice, splitska pješčana plaža. Odatle se proširio po čitavoj hrvatskoj obali, te su nastali specifični lokalni stilovi i varijacije igre.

Balun

Balun za picigin se dobija od teniske loptice. Postupak izrade počinje tako da se uzme "potrošena" teniska loptica, nožem se malo razreže sloj tkanine pa se kliještima oguli. Ljepilo se najlakše skine trljanjem o hrapavi zid, nakon čega se balun brusi grubim pa finim brusnim papirom. Sloj gume je na teniskoj loptici širok oko tri milimetra i potrebno ga je dovesti na milimetar i pol. Da bi se to ravnomjerno i precizno izvelo, balun se prije skidanja novog sloja premaže bijelom kredom. Postupak izrade obično traje dva popodneva. Nikad se ne brusi strojno jer je na taj način teško pogoditi pravu mjeru.
Postoji i balun za vjetar, malo veće težine. Ovaj postupak izrade je uveo u praksu legendarni splitski piciginaš Emil Giosento početkom '60-tih. Po pravilima se picigin igra balunom, a ne "loptom" ili "lopticom", što je na Bačvicama jako važno.

Igrači

U igri sudjeluje 5 igrača. Od tih pet, dva su sidruni (tehničari), a ostala trojica su trkači.

Mjesto igranja

Igra se u plićaku, na pješčanoj plaži. Sve druge varijante (kamen, šljunak i sl.) nisu poželjne, zbog mogućnosti ozljeda. Najpovoljnija dubina je do gležnja, zbog lakoće trčanja i ublažavanje pada, odnosno doskoka.

Opis igre i pravila

Picigin je igra u kojoj nema pobjednika i zbog toga se teško može govoriti o strogim pravilima. Osnovna pravila su vrlo jednostavna: pet igrača raspoređenih u peterokut i međusobno udaljenih šest–sedam metara, se dodavaju balunom, udarajući ga dlanovima, pritom nastojeći da balun ne padne u more.

Cilj picigina je opuštanje. Igra obično započinje lagano, zagrijavanjem, a potom kreće "akcija". Balun se dodaje u for tako da su igrači prisiljeni na akrobacije i sprinteve. Balun se vrti u krug, a često i sami piciginaši mijenjaju mjesta kad se igra zahukta.

Neiskusni igrači misle da se situacija slučajno "zakuhava" nezgodnim odbijanjima. Pravi igrači ne odbijaju balun "nezgodno", nego planski i onom suigraču koji je pravilno postavljen i spreman zatrčati se i atraktivno uhvatiti balun. Ponekad, zbog dodatne draži i atraktivnosti, ili zbog situacije uzrokovane igrom odustaje se od predvidljivih dodavanja.

Balun treba udarati dlanom, a poželjno je da se u igri jednako koriste obje ruke (najčešće greška neiskusnih igrača je da igraju samo onom "jačom").