Ratko Zvrko

Hladna zimska noć sva bijela,
od kristalnog snježnog praha,
već priroda šuti cijela,
nigdje glasa, nigdje daha.

Tek pokadšto hrast sa grana,
snježne iskre stresa lako,
ljut na vjetra prhutana,
što ga uvijek budi tako.

Kroz šumicu blizu sela,
eno prođe neki starac,
duge brade, brka bijela,
na leđima nosi ranac.

Pod teretom teškim hita,
a probuđen zečić tmurno,
prolaznika noćnog pita:
Kuda starče žuriš tako?

Žurim, jurim dobri zeko,
ko starosti da prkosim,
trebam stići na daleko,
jer darove djeci nosim.

Treba zać' u selo svako,
u grad svaki treba stići,
a to, zeko, nije lako,
zato moram brzo ići.

Tek što reče Djed Mraz svoju,
već nastavlja stazom bijelom,
zastao je sav u znoju,
da odahne tek pred selom.

A zec sada dobre volje,
ispod hrasta poigrava,
pa djetliću brže bolje,
važnu novost prepričava:
moj djetliću šarenčiću,
od Djed Mraza boljeg nema!