Nekoć davno, u vrijeme napada turske vojske na đurđevačku utvrdu, turski vojskovođa Ulama-beg, naišao je na neočekivani otpor. Nikako nije uspijevao poraziti đurđevačke branitelje. Podigao je šatore u blizini Đurđevca i odlučio čekati dok Đurđevčani ne ostanu bez hrane i dok se, tako izgladnjeli, sami ne predaju.
Možda bi Turci i uspjeli u svojem naumu da nije bilo mudrosti i lukavosti Đurđevčana.
Vrijeme je prolazilo i u okruženoj utvrdi je doista nestalo hrane. Ostao je samo jedan mali pijetao (u đurđevačkom govoru se pijetao kaže picok). Taj mali picok nije nikako mogao nahraniti ljude, on bi bio tek zalogaj jednom snažnom đurđevačkom vojniku.
Tada se jedna mudra starica dosjeti i predloži kapetanu grada da pjetlića stave u top i ispale na turski tabor. Kapetan ju je poslušao.
Kad je pijetao pogodio turski šator, Turci pomisle kako u đurđevačkoj utvrdi ima još toliko hrane da se oni iz grada mogu njome razbacivati i izrugivati im se.
Ulama-beg odustaje od opsade i napušta bojište.
Bio je toliko ljut da je Đurđevčane nazvao Picokima i još im je uzviknuo;
"A vi tamo, pernati junaci, što picekima bojeve bijete, ime PICOKA dovijeka nosili! PICOKIMA vas djeca zvala, a unuci vaši ostat će PICOKI!"
I tako bi.