Luka je jučer dobio bicikl. Bio je  presretan i nakon što je izljubio mamu i tatu, sa mnom u naručju veselo je skakutao oko bicikla. Bicikl je zaista bio prekrasan;  plave boje, s pomoćnim kotačima, sjajnim  zvoncem i košaricom na upravljaču.

„Dok ja vozim bicikl ti ćeš biti u ovoj košarici. Tu si siguran i sve ćeš moći vidjeti“, rekao je Luka.

„To si se odlično sjetio“, složio sam ja.

Poslije toga isprobali smo kako zvoni zvonce, a onda smo ušli u kuću kako bismo se spremili za prvu vožnju biciklom.

Luka je na glavu stavio kacigu, a na noge i ruke štitnike. To će ga sačuvati od težih povreda za slučaj da padne s bicikla, iako se ja nadam da se to neće dogoditi. Bio bih jako tužan kada bi se Luka povrijedio.

Uskoro sam i ja dobio kacigu za glavu koju je Lukina mama napravila od jedne plastične zdjelice i štitnike napravljene od Lukinih čarapa koje je prerastao. Tako uređeni stali smo ispred ogledala.

„Sad izgledaš kao astronaut“, nasmijao se Luka .

„I ti isto“ ,nasmijao sam se i ja.

Veseli i  nasmijani izašli smo u dvorište. Tu su nas već čekali Lukini mama i tata. Prvo je Luka mene smjestio u košaricu, a onda se uz maminu i tatinu pomoć popeo i sjeo  na bicikl.

Početak vožnje označio je zazvonivši zvoncem. Snažno je pritisnuo pedale i krenuli smo na našu prvu vožnju biciklom.

Vozili smo se u krug po cijelom dvorištu. Ne zna se tko je bio sretniji, Luka ili ja. Pjevali smo sve pjesmice koje smo naučili u vrtiću, a kada se više nismo mogli sjetiti niti jedne nove, Luka je zvonio zvoncem.

Vožnja je završila kada se Luka umorio. Skinuo nam je kacige i štitnike i parkirao bicikl u garažu.

Nakon toga smo sjeli na klupicu u dvorištu i gledali leptire u cvjetnjaku.

„Odlično si danas vozio bicikl“, pohvalio sam ga.

„Malo me je na početku bilo strah“, priznao je. „Ali ti si bio sa mnom, pa je brzo prošlo“, rekao je a ja sam bio najsretniji medo na svijetu.