„Je li netko vidio moju desnu papuču?“ vikao je Siječanj iz svoje sobe.

„Ja nisam! A možda si ti vidio moju lijevu papuču?“ glasna je bila i Veljača.

„Nisam“, odgovorio je Siječanj i s papučom u ruci izašao na hodnik.

Jednako su učinili i Veljača, Ožujak, Svibanj, Lipanj, Srpanj, Kolovoz, Rujan, Listopad, Studeni i Prosinac.

„Ostavio sam dvije papuče ispod kreveta, a sad imam samo jednu!“ žalio se Ožujak.

„Joj, što ako nam je papuče odnijela Maca Papučarica?!“ uplašeno je povikao Listopad.

„Maca Papučarica odnosi prljave i razbacane papuče, i to uvijek u paru. A, kao što vidiš, svatko od nas ima jednu papuču, i to čistu“, mudrovao je Lipanj.

„Kad si tako pametan, reci onda tko je odnio papuče!“ malo se uvrijedio Listopad.

„Da, da, reci!“ povikali su i ostali.

Ubrzo ih je prekinuo glas gospođe Godine: „Mislite li vi jutros poći u školu?“

„Evo nas!“ povikali su, odjenuli se i sjurili u kuhinju.

Dok su jeli, raspravljali su o nestalim papučama i zaboravili na vrijeme, pa ih je gospođa Godina opet morala opomenuti: „Hej, klepećete kao vodenice na potoku, a ne mislite na školu!“

„Idemo!“ povikali su uglas i požurili u hodnik. Ali tek je ondje nastala galama. Sve cipele bile su pomiješane!

„Imam svoju plavu cipelu, ali lijeva je smeđa. Sliči na cipelu Rujna! I miris joj je kao da je njegova! Joj kad otkrijem krivca za ovu zbrku, neka me se čuva!“ ljutio se Srpanj.

„A ja imam tenisicu i balerinku! Pa, ne mogu tako u školu!“ jadao se Svibanj.

„To je sigurno djelo Mace Papučarice!“ bio je uporan Listopad.

„Maca Papučarica odnosi papuče! Pročitaj bolje tu priču!“ rekla je Veljača.

„Djeco, spremate se kao puževi! Već kasnite!“ opominjala ih je gospođa Godina.

„Nismo mi krivi što je sve pomiješano!“ žalio se Kolovoz.

„Poslije ćemo o tome. A sad – trk u školu!“ povika gospođa Godina.

Potrčali su, ali su se odmah vratili.

„Što je sad?“ pitala je gospođa Godina.

„Kiša, trebamo kišobrane!“

„Kiša?! A maloprije je bilo Sunce!“ čudila se gospođa Godina, a djeca uzela kišobrane i istrčala iz kuće. Nisu stigli ni do kraja dvorišta, a već se Sunce pokazalo.

„Kakav je ovo danas ludi dan!“ uzviknuo je Rujan.

„A možda je kriva…“, započeo je Listopad.

„Maca Papučarica!“ povikali su ostali i prasnuli u smijeh.

„Ne, možda je krivac netko tko obožava šalu, pa svoje dežurstvo, koje traje trideset dana, uvijek započne urnebesnim šalama? Možda je to…“

„Travanj!“ povikaše ostali.

„Bravo, konačno ste pogodili!“ začulo se.

Okrenuli su se i ugledali nasmijani Travanj.

„Opet si se uspio našaliti s nama!“ rekao je Svibanj.

„A, što ćeš kad sam najbolji u tome!“ hvalio se Travanj. „Ne ljutite se, zar ne?“

„Nećemo se ljutiti ako nam obećaš da se danas više nećeš šaliti s nama“, reče Veljača.

„I ako obećaš da ćeš reći Uskrsnom Zecu da nam donese najljepša jaja za Uskrs!“ dosjetio se Lipanj.

„I ako na livadi iza škole probudiš maslačke, zvončiće i tratinčice pa ona postane najljepša među livadama!“ zatražio je Ožujak, stručnjak za cvijeće.

„Uh, koliko je to želja!“ uzviknuo je Travanj.

„Koliko šala, toliko želja!“ mudro je prozborila Veljača.

„Dobro, pristajem!“ složio se Travanj.

Nato Studeni klikne: „ A škola?!“

Škola! Potpuno su zaboravili da su krenuli u školu. Ah, ovaj ih je Travanj posve zbunio.

„Potrčimo!“ povikaše, ali ih Travanj zaustavi smješkajući se vragolasto.

„Ne žurite! Sinoć sam kazaljke vaših satova pomaknuo naprijed, dakle nitko ne kasni. Sad je točno sedam sati i trideset minuta, vrijeme kad krećemo u školu“, reče.

„Opet je uspio“, zaključila je Veljača.

„Da, uistinu je majstor za šale!“ složili su se i ostali te krenuli u školu.

Iz zbirke priča "Dvanaest veselih mjeseci" Ksenije Grozdanić