- Divna li dana za ljenčarenje! – protegne se Jurica, izuje cipele, skine čarape i legne pod stablo. – Još samo kad bi trešnje bile velike kao bundeve!
- Zašto? – upita ga stablo.
- Zato da se ne moram stalno penjati po te sitne špekulice koje imaju toliko koštica da me već bole čeljusti od silnog pljuckanja.
- Hm, hm! – zašušti stablo. – I ti bi, dakle, htio da trešnje budu velike kao bundeve?
Šteta što ne znaš čarobne riječi.
- Zar postoje čarobne riječi?
- Prisloni uho uz moje deblo pa ćeš ih čuti.
Ššššš! Jesi li upamtio?
- Kako da ne!
Čiri-bu, čiri-ba, trešnja kao bundeva!
- Treees! – padne bundevasta trešnja Jurici ravno na palac.
- Auaaa! – jaukne Jurica i skoči uvis držeći se za nogu.
- Čiri-bu, čiri-ba, palac kao bundeva! – nasmije se stablo.