Svake godine, kada nastupe hladniji dani, ptičice se skupe u jato i krenu na dalek put u toplije krajeve. Nije lako satima mahati malenim krilima dok Sunce nemilosrdno prži.
- Kako sam žedna! - uzdahne ptičica.
Ali nigdje ni kapi vode dokle god seže pogled. Visoko gore samo plavo nebo, a dolje beskrajni žuti pijesak.
- Vode, vode! - cvrkuće ptičica slabašnim glasom.
Odjednom joj krila popuste i ptičica padne kraj velikog kaktusa.
- No, što čekaš? Napij se! - namigne joj kaktus.
- Ali nigdje ne vidim vodu!
- Kljucni me! Ja sam bodljikava kanta puna vode.
Doista, kaktus je govorio istinu. Ptičica se napije slatkog soka, mahne krilcima i veselo odleti za svojim jatom.