Boris je Anin prijatelj. Istih su godina, stanuju blizu, ali ipak postoji razlika. Anu je čuvala stara baka, a Boris ide u vrtić. Druga razlika  je ta što Ana nema braću ni sestre, a Boris  ima tri godine stariju sestru Cvijetu. No, već su se oni i prije zajedno družili i igrali, ali Anina tvrdoglavost i sramežljivost ih je razdvojila. Kad su ptice otišle na jug a sa njima i Tajna, dani su počeli izgledati drukčije.

Roditelji su im kupili knjige i bilježnice za školu. Sve to jebilo jako zanimljivo, počevši od mirisa koji imaju samo nove knjige, a školske torbe su bile vrhunac, pa pernice...

Ali, sve je to moralo još malo pričekati. Djeca su postala uskoro nekako važnija, pozivali su jedni druge svojom kućama da pokažu svoje nove knjige i torbe. Tako su Boris i Ana doznali da će ići u isti razred.

Borisovim mukama još nije bio kraj. Roditelji nisu mogli uzeti godišnji odmor, Cvijeta je još uvijek bila premala da brine o sebi i bratu, pa je morao biti u vrtiću do zadnjeg dana.

Bio je očajan. Njegova prijateljica bila je nekoliko mjeseci sama kod kuće, a njega su još uvijek, kao bebu, ostavljali u vrtiću.

Dani su prolazili. Bilo je užasno dosadno. I, da....naravno, da sve bude gore, morao je već u rano jutro biti u vrtiću, i to prvi. Tata je radio na Žitnjaku, a mama je bila medicinska sestra u bolnici u Dubravi. Uvijek su rano morali ići na posao.

Tog dana Boris se veselio. Znao je da je to zadnji put da ga vode u vrtić. On to može izdržati. Čak je sam sebi obećao da će sve pojesti, da neće ljutiti tetu, da će sve igračke uredno pospremiti....Mama je obećala da će mu kupiti malu papigicu kakvu je dobila Ana.

Došlo je popodne. Roditelji su počeli dolaziti i sve manje djece je bilo u vrtiću. Zabrinuo se. Kad bi bar mogao nazvati mamu da dođe čim prije. Znao je gdje stoji telefon, podigao je slušalicu....i u tom trenu ga je teta pitala da li je gladan. Hm, pa nije baš jako gladan, ali bi bilo zgodno pojesti još jednu krišku kruha s pekmezom.

Borisova mama žurila je s posla, ali tramvaja nije bilo. Dok je čekala, doznalo se da je došlo do lakšeg sudara na tramvajskoj pruzi, i da će po putnike doći autobus. I dok se na stanici skupljalo sve više i više ljudi, mama je, vidjela da neće uspjeti ući u prvi autobus, odlučila  nazvati u vrtić i zamoliti tetu da još malo pričuva Borisa, jer će ona zakasniti. Svi pokušaji bili su uzaludni. Telefonska linija je stalno bila zauzeta. Pokušala je nazvati i supruga, ali on je iznenada morao na nepredviđeni sastanak. Što sad?

Bila je vrlo umorna jer je cijeli dan provela u operacionoj dvorani, uzrujana, jer je kasnila, a povrh svega, na sindikalnoj prodaji kupila je novu posteljinu za djecu, tako da je imala pune ruke.

U vrtiću je postalo zanimljivo. Teta se uzvrpoljila jer je ostao još samo jedan dječak, a njegovi roditelji nisu nikad kasnili. Boris je postao gladan i pojeo više nego ikada, tako da mu je namazala nekoliko kriški kruha i napravila kakao. Onda je, pospremajući slikovnice, vidjela podignutu slušalicu. Nije se mogla sjetiti tko je i kada telefonirao.

Boris je sve pojeo i ponovo mu je postalo dosadno.

-          Hajde Borise, vidi kako je lijep dan a tvojih roditelja još nema. Obuj cipele, pa idemo u dvorište na zrak.

Bila je to dobra ideja....Oboje su se spremili. Iz susjednog paviljona upravo je otišla teta koja je čuvala manju djecu i njih dvoje su ostali potpuno sami.

Cijelo igralište bilo je njegovo. Tobogan, vrtuljak, ljuljačke. Ne mora čekati da dođe na red. Malo se poigrao, ali ga je stalno kopkalo zašto mame još uvijek nema. Pa, nema ni tate, iako on nije prečesto dolazio u vrtić.  Iz zgrade preko puta čulo se kako netko svira na klaviru. Zbunjeno je stao. To ga je podsjetilo da je već trebao biti doma. I njegova sestra Cvijeta ide u glazbenu školu i svira klavir.

A što ako su se mama i tata izgubili? Ne, mislio je, ipak su oni preveliki za to. A onda je glazba prestala.

-          Što je, Boris, pitala je teta, sviđa ti se glazba?

-          Pa…to me podsjetilo na moju sestru. I ona uči svirati klavir.

-          No, budi dobar pa nam donesi tranzistor iz sobe za igranje. Možemo i mi malo slušati svoju glazbu.

Poslušao je. Ali gle...već su došle tete koje čiste vrtić. Uzeo je tranzistor. Odlučio je uzeti i svoga medu da ga odnese doma, a onda je ugledao otvorena vrata. Možda je mama došla? Zavirio je u predvorje....Nema nikoga. Uzeo je svoju vrećicu i u nju strpao vesticu i papuče. I ulazna vrata su bila otvorena. Odlučio je pogledati što se tamo zbiva. U jednoj ruci držao je tranzistor i vrećicu, a u drugoj medu. To je bilo nespretno, a bilo je i opasno da mu ne ispadne iz ruke. Tranzistor je ostavio u hodniku, na radijatoru, pored ulaznih vrata i izašao van. Gle, ulica! Ljudi i automobili su žurili na sve strane. Iza njega vjetar je zalupio vratima. Što  sad? Pokucao je. Ništa. Do zvona je bilo previsoko. A da zamoli nekoga od prolaznika da pozvoni umjesto njega? To je ideja! No ta se ideja nije sviđala čovjeku kojeg je zamolio za uslugu.

-          Znam ja vas dječurliju, pozvonite pa pobjegnete, a sad hoćete i od nas odraslih praviti magarce. Nisam ti ja za to.

Više se nije usudio nikoga pitati. Uostalom, nije on samo jednom prošao ovuda sa svojom mamom. Znat će on i sam stići kući. I tako je Boris krenuo. Zapamtio je da se cesta smije prelaziti samo na onim mjestima koja su obilježena zebrom i gdje je semafor. Super. Upravo se upalilo zeleno.

I u tom trenu kad je dječak prelazio cestu i izgubio se među prolaznicima, teta je pretraživala cijeli vrtić tražeći ga. Kad je našla tranzistor pored ulaznih vrata, skoro se onesvijestila od straha. Dječak je nestao! Otvorila je vrata, ali ga nigdje nije vidjela.  Užas.! Morat će pozvati policiju.

Vani je bilo oblačno. Iznenada se smračilo i izgledalo je kao da će svaki čas početi kiša.

Boris je hodao i hodao. Još uvijek je išao ulicom koju pozna....bar je tako mislio, ali, odjednom tu je bio kiosk kojeg se nije mogao sjetiti...Ne, mora da je ona druga ulica prava. Mora doći do glavnog trga, a onda je sve lako. Treba samo gledati gdje tramvaji voze, ali tramvajsku prugu nije vidio. Koja je ovo ulica? Gledao je po zgradama ne bi li ugledao natpis. Naravno, poznavao je slova i mogao je pročitati naziv ulice. Kako se to nije sjetio prije?! Uskoro je uspio pročitati – Ulica Ljudevita Gaja. Nekako mu se sviđalo to ime – Ljudevit. Mora da je to bio netko jako važan čim se zvao Ljudevit. Ali prezime...pa i nije bog zna što. Kao da je fora imati samo tri slova u prezimenu. Dok je tako razmišljao, sjetio se da bi bilo dobro gledati u vis. Možda će tako ugledati neboder. Bila je to najviša zgrada na glavnom trgu. Hm...bila je to kriva procjena. Gledajući svaki čas u vis, sudario se s drugim prolaznikom.

-          Hej, pazi maleni!

-          Oprostite! Gledao sam u zrak da vidim gdje je neboder.

-          Neboder? Oh, pa nije u ovom smjeru. Moraš krenuti istom ovom ulicom ali na drugu stranu.

-          Hvala, sad neće biti problema.

-          A kud si se ti uputio sam? Jesi li se izgubio?

-          Izgubio? Ne, nisam – ali nije baš previše bio siguran, no bilo ga je sram priznati. – Samo sam krivo krenuo, znate, idem doma.

-          No, dobro, onda kreni samo u drugom smjeru i sve će biti u redu

Boris je potrčao i zaboravio podignuti vrećicu koja mu je ispala iz ruke.

-          Hej, nešto si zaboravio!

Čovjek se još dvaput zbunjeno okrenuo za dječakom, ali, kako je ovaj s velikom sigurnošću krenuo dalje, podigao je vrećicu, pogledao što je u njoj, a zatim je vrećicu dao prodavačici u obližnjoj trgovini. Zamolio je da napiše na papir da se kod njih nalazi izgubljena vrećica s vestom i papučama.

Boris je stao je pred izlogom slastičarnice i primjetio da su se svjetla počela paliti. Primamio ga je miris kolača.  A tek krafne! Krafne kao da su ga pozivale. Prilijepio je nos za izlog. A da si kupi samo jednu krafnu? Znao je da u džepu od hlača ima nekoliko kovanica. Zaboravio ih je vratiti mami kad ga je čekala pred dućanom dok je on kupovao sladoled. Ušao je u slastičarnicu i zamolio krafnu.

-          Dvije i pol kune, molim, - rekla je prodavačica

Boris je hrabro izvukao sav svoj novac. I… ustanovio je da nema dovoljno.

-          Žao mi je, neću moći kupiti, imam samo dvije kune.

Prodavačici je bilo žao dječaka.

-          No dobro, daj mi onda te dvije kune, a ja ću tebi dati krafnu.

-          A da ja vama dam svog medu? Znate, nosim ga iz vrtića, jer ću uskoro u školu. Možda sam ipak prevelik za medu....

Uto je došao i vlasnik trgovine, i kad je vidio da dječak nema novac a nudi svog medu, dječak mu postane vrlo simpatičan. Tako iskren, dok je u krafnu je gledao kao u čudo.

-          Dobro, slažem se, rekao je, ti meni daj svoga medu, a ja ću tebi osim krafne dati i čašu limunade. Evo, sjedni tamo na onu slobodnu stolicu pokraj djevojčice, i odmah ćeš biti uslužen

Dok je sjedio i gledao kako gazda na tanjur stavlja ne jednu, već dvije krafne, i kako natače veliku čašu limunade, od čuda mu je medo ispao iz ruku na pod. Još je nešto bilo čudno. Na ulici je, kroz staklo izloga vidio dva policajca kako razgovaraju i gledaju na sve strane, kao da nekog traže. Uskoro im se pridružio i treći.

-          Mora da se dogodila strašna strar, pomislio je Boris, kad tri policajca idu zajedno po ulici i svaki čas nekoga nešto zapitkuju.

-          Što misliš, - pitao je djevojčicu za stolom, - što se moglo dogoditi?

-          Pa, mislim da traže nekog dječaka koji je nestao iz vrtića. Bilo je malo prije na radiju.

Boris je prestao žvakati svoju krafnu. Dječak koji je nestao! Da ne traže njega? Ali on nije nestao, on je tu, jede krafne, a onda ide doma...Bio je svejedno zbunjen. Popio je limunadu, potražio svoju vrećicu s vestom i papučama, ali je nije bilo. Pa gdje ju je izgubio? Sagnuo se i podigao medu. U drugu ruku uzeo je salvetu i drugu krafnu.

-          Gospodine, dužan sam vam medu.

-          Nema problema, ponesi samo medu, a drugi put kada budeš ovuda prolazio, navrati.

-          Hvala, hoću. Doviđenja!

Na ulici je opet zbunjeno stao. Moram naći neboder, moram naći neboder.

-          Znam!-sinulo mu je, - ako opet vidim policajca, njega ću pitati, on će sigurno znati.

Nakon nekoliko koraka, na uglu Gajeve i Bogovićeve ulice ugledao je policajca i pristupio mu.

-          Dobra večer! Molim vas možete mi pomoći da nađem neboder?

Policajac ga  zbunjeno pogleda.

-          Neboder? A što će ti neboder?

-          Pa mama mi je rekla ako se slučajno odvojim od nje, da uvijek pitam gdje je neboder, a onda s glavnog trga znam i sam doći doma.

-          Da li si se ti sada odvojio od mame? Da li si se izgubio?

-          Ma ne, meni su se samo zalupila vrata.

-          Doma?

-          Ma, ne. Vrata od vrtića.

Sad je policajcu sve postalo jasno. Pa ovo je dječak kojeg traže cijelo popodne.

-          Da li je tvoje ime Boris?

-          Je, ja se zovem Boris.

Policajac je uzeo voki-toki, nešto s nekim razgovarao i uskoro su došla još dvojica s automobilom.

-          Hajde da ti nešto pokažem.

-          A što?

-          Dođi da ti pokažem policijsku stanicu.

-          Hoćete li me uhapsiti?

-          Ne – nasmijao se policajac- netko te tamo čeka.

 

Iz knjige Sonje Smolec "Tajna ima krila"