Sunce je svojim toplim prstima milovalo i uspavljivalo Tvrtka.

-  Ooooooo, čini mi se da više nisam sam. - Pomislio je Tvrtko.

Mala, nježna buba, oklopa jarko crvene boje s crnim točkicama svojim je nježnim ticalima i nožicama tapkala po njegovom boku.

-  Tko si ti? Ti, malo plameno stvorenje?

-  Ja sam buba. Ljudi me zovu Mara. Upravo se vraćam s paše pa sam malo stala da se odmorim. Oprostite na smetnji.

-  Ništa, ništa. Samo sam malo drijemao jer me Sunce ugrijalo i bio sam sam.

-  Da, i meni to dobro čini kad se umorim.

-  Zašto si sama?

-  To je samo trenutno. Bila sam na paši. Imam ja veliku porodicu.

-  Na kakvoj si paši bila?

-  Hranila sam se.

-  Je li to bilo nešto dobro?

-  Meni je bilo jaaako dobro. Našla sam na ovoj livadi mali ružin grm prepun živih jaja.

-  Kakva jaja?

-  Pa… Malo mi je neugodno govoriti o mojoj hrani. To zapravo više i nisu jaja. Živi su.

-  Živi su? Čiji su?

-  Znaš, od onih čudnih crvenih stvorova dugih nogu. Imaju u porodici i onih koji pletu mreže da bi hvatali hranu za sebe.

-  Ah, da..., Mislim da znam o kome govoriš. Uostalom, morala si jesti.

-  Čime se ti hraniš?

-  Meni je dovoljna samo voda.

-  To još nisam čula. Voda? Mi bube vodu pijemo. Nekad pijemo i sok iz cvijeća. Ali voda?

-  Eto vidiš. Nama je to dosta. Ima u vodi svega što se ne vidi ali je tamo. A čime se ti još hraniš?

-  Volim one male zelene kojih se ljudi uvijek hoće riješiti jer im uništavaju cvijeće.

-  Ljudima?

-  Nisi nikad vidio da ljudi imaju cvijeće na rupama gdje žive i kroz koje im dolazi Sunce?

-  Nisam siguran da sam to vidio ili čuo za to. Iako sam vidio svega, to još nisam.

-  Odakle si ti?

-  Uglavnom iz vode.

-  Vode?

-  Da, tamo žive i drugi stvorovi. – Tada je Tvrtko uzdahnuo jer se sjetio Mirande.

-  Ja sam vidjela samo bube iznad vode. Kako lete. Vidjela sam neke i kako trče po vodi. Ja to nisam nikad isprobala. Mislim da to nije za mene. Da, o da! Vozila sam se na listu kad sam sletjela da se odmorim. Bilo je jako uzbudljivo.

-  Da, to ti zaista vjerujem.

-  Uskoro bi mogla pasti voda iz zraka pa bi bilo dobro da požurim kući.

-  Molim te, ostani još malo. S tobom je zanimljivo družiti se. Samo pripazi da te ne vidi neki od onih pjevajućih letećih stvorova.

-  Ne brini, neće oni mene.

-  Mislim da te ovakvu poput vatre mogu vidjeti izdaleka.

-  Da, to je sigurno. Ali, ja sam osigurana. Imam na svojim nogama zaštitu. Neće meni nitko ništa. Ne bojim se ni onih malih koji žive u zemlji ili starom drvetu.

-  Koji su to? Neke bube?

-  Ne, nisu bube. Žive u velikim porodicama i jako puno rade.

-  Mogu li letjeti?

-  Ponekad, ali samo njihove žene. Muški brinu o tome da naprave dom za sve njih, da se obrane od naprijatelja i da donesu hranu.

-  Da. Znam, znam. Neki su kao najveća noć, neki kao zemlja, a ima i onih boje Sunca.

-  Ja sam vidjela samo crne.

-  I oni bi te htjeli, mislim, pojesti?

-  Kad ne bih imala svoju obranu, onda da. Ovako me ne vole. Oni su jako hrabri. Napadaju i puno veće od sebe.  Ja se ne ljutim na njih.

-  Da, tako je to. Uvijek netko mora jesti.

-  Mara je malo razmišljala i zadrijemala grijući se na suncu čije zrake su bile uporne i gurale se između dosadnih oblaka. Podigla je crvene oklope i protegnula svoja nježna crna prozirna krila.

-  Kako si ti lijepa…- šapnuo je kamen.

-  Hvala. Nisam nikada razmišljala o tome.

-  Kako možeš letjeti tim tanušnim nježnim krilima?

-  Nisam nikada razmišljala ni o tome. Pa to mogu sve bube iz moje porodice. Mi smo jednostavno takve bube.

-  A zašto ste takve kao vatra?

-  Da bi odmah znali da nije dobro dirati nas. Znaš, ima nas i u drugim bojama.

-  Zaista? Eto, uvijek mogu nešto naučiti.

-  Neke od nas su boje Sunca, a neke boje najveće noći.

-  I to su Mare? Sad znam. Pa ja sam takve bube mnogo puta vidio. Imaju li sve tvoje točkice kao noć na svom oklopu?

-  Neke da, neke ne. Neke imaju puno, neke malo. U našoj porodici ima nas puno vrsta.

-  Da, to sam si nakon onoga što si mi rekla i mislio.

-  Eto. Sad znaš da su sve one moja porodica. Imaš li i ti svoju porodicu?

-  O da, naravno. Gdje god pogledaš, možeš vidjeti nekoga iz moje porodice.

-  Kako se prepoznajete?

-  Jednostavno znamo tko smo. Mi smo ovdje oduvijek. Prije svih.

-  Hm… Ne znam što znači oduvijek. Slušala sam priče koje su pričale neke Mare iz moje porodice. Takve se priče pamte i onda ih uvijek netko priča mladim bubama. I mi volimo da se pamti tko smo i odakle. Nas ima veoma mnogo i posvuda. Ništa se neće zaboraviti.

-  A gdje ste kada Sunce prestane grijati i s neba padne bijeli pokrivač?

-  Snalazimo se. Mnoge od nas sakriju se u blizini ljudi, ponekad i u njihovim nastambama. Smirimo se i spavamo. Dobro je biti blizu ljudi. Oni nas vole.

-  Zaista? Pa onda ste jako sretna porodica.

-  Da, moglo bi se tako reći.

-  Zašto vas ljudi vole?

-  Zaboravio si? Nije važno. Pričala sam ti da se hranim i malim zelenim bubama. Te male zelene bube žive ispod lišća i na stabljikama biljaka i cvijeća koje ljudi sade. Ponekad i na nekim drugima, kao što je vatrena trava.

-  Zašto ljudi ne vole te male zelene bube?

-  Zato jer te… To ti zapravo i nisu bube. Hrane se sokom iz raznog bilja i cvijeća, a onda to cvijeće ne može više živjeti.

-  Ljudi vole to cvijeće?

-  Da, jako ga vole. Zato vole i mene jer im ga čuvam.

-  Jedu li to cvijeće?

-  O, ne. Jedu neko drugo bilje. Cvijeće samo gledaju i uzdišu.

-  Ti si stvarno zanimljiva buba.

-  Moram ti reći jednu tajnu. Znaš li čuvati tajne?

-  Mislim da znam.

-  Znaš, ponekad dođem malo bliže ljudima da vidim kakvi su. Jako su veliki pa ih je teško vidjeti. Najbolje je kad se leti malo dalje. Bolje se vidi. Prema meni su jako pažljivi. Uvijek kad me vide pružaju svoja ticala kako bih se mogla popeti na njih.

-  Nije te bilo strah?

-  Ne previše. Možda samo malo. Kao što sam ti rekla, mi Mare pričamo jedna drugoj o svemu. Tako sam znala da ljudi nisu opasni za nas. Uglavnom.

-  Zašto uglavnom?

-  Uglavnom znači da nas skoro svi vole gledati. I dok nas gledaju ispuštaju neke čudne glasove. To je ono što mi najviše smeta. Ne mogu ih dugo slušati pa odletim.

-  Ima i ljudi koji vas ne vole?

-  Ima čudnih ljudi koji se bolje svake bube. Tako su veliki a tako preplašeni!

-  Pa, ako te se boje, onda nisu opasni.

-  O, ne! Naprotiv. Kad se boje, onda su najopasniji. Misle da je najjednostavnije uništiti ono čega se boje.

-  O tome moram malo razmisliti.

-  Bojiš li se ti nečega?

-  I da i ne. Prije bih mogao reći da nešto volim više ili manje.

-  Što voliš?

-  Volim svoje prijatelje.

-  A što ne voliš?

-  Ne volim mijenjati mjesto boravka jer se onda moram rastati od prijatelja. Najčešće.

-  Mogu li i ja biti tvoj prijatelj?

-  Da, naravno! Vrlo si zanimljiva i s tobom je lijepo razgovarati.

-  Ostaneš li ovdje, dolazit ću ti u posjete. Ne stalno. Kad budem išla tražiti hranu, doći ću se odmoriti i malo porazgovarati.

-  Samo ti dođi! Dođi i onda kad ti se ne razgovara. Pravi prijatelji ne moraju razgovarati. Njima je uvijek dobro kad su zajedno. Čak i onda kad zajedno šute.

-  Kako si to lijepo rekao! – Reče buba Mara, rasklopi crveni oklop, izvuče tanušna krila i poleti. Letjela je nekoliko puta iznad Tvrtka i napravila leteći nekoliko krugova za pozdrav. Iz zraka mu je došapnula:

-  Do viđenja, prijatelju. Nikad nisam znala da i kamen može biti prijatelj! Ah, a nisam ga čak ni pitala za ime…