-  Hej, ti! Ti koja si se jutros već sedam puta zaletjela u mene! Tebi govorim! Nisam jedini u ovom jezeru. Nađi si drugi kamen.

-  O.... – šapnula je ribica... - Molim te, nemoj se ljutiti. Ti si ovdje najtvrđi kamen. I najljepši si... A tako si strog.

-  Nisam strog. Samo sam danas malo ljut. Ostao sam bez nekih prijatelja. Lijepih kamenova. No, pa i ti si lijepa. Možda možemo biti prijatelji.

-  Kako ti je ime?

-  Tvrtko.

-  Lijepo ime. I, oprosti. Ja sam Miranda. Reci mi zašto se ljutiš?

-  Pa... Ovaj... Hm, hm... Hvala. Već su mi svašta radili. Vidiš? Pogledaj me malo bolje. Da, da baš tu, pokraj mog trbuha. Vidiš?

-  Jao! Boli li te ovo! Tko ti je to napravio?

-  Ne, ne boli me, ali sam tužan. To mi je napravio bagerist Blaž.

-  Tko je to? Je li to ljud?

-  Ne kaže se ljud. Kaže se čovjek. A puno čovjeka su ljudi.

-  A zašto je onda bagerist ako je čovjek?

-  Pa ti ništa ne znaš! Jesi li ikad pogledala iznad vode, ili bar bila blizu površine?

-  Svašta! To radim svaki dan.

-  Evo. Možeš i sada pogledati dok je voda bistra. Tamo na lijevoj strani, blizu obale.

-  Ono veliko, boje sunca, koje ima noge zakopane duboko u dno jezera?

-  Da, boje sunca i zlata.

-  To mi ne izgleda kao čovjek.

-  To nije čovjek. To je bager.

-  Ništa ne razumijem.

-  Evo, ovako. Slušaj pažljivo. Blaž je čovjek. Bager je stroj. Uređaj. Vozilo. Samo nemoj sad odmah tražiti da ti to objašnjavam. TO ima onu ruku s velikim zubatim usta koja se spuštaju na dno jezera i grebu ga.

-  Aaaa...- Sada znam! To je ono od čega bježe sve ribe i druge životinje u jezeru.

-  Da. Bager grebe po dnu jezera...

-  Zašto ga grebe?

-  Ljudi trebaju kamenje da bi za sebe gradili kuće.

-  Baš su čudni. Zašto ne žive u vodi kao i mi?

-  Nekad davno, prije nego su se pretvorili u ljude, i još puno prije toga, živjeli su u vodi.

-  I zašto su izašli?

-  Vjerojatno su morali tražiti hranu izvan vode.

-  A zašto?

-  O, ribice moja... Zamisli kako bi izgledalo da imaš još više braće i sestara oko sebe, i svi trebaju jesti. Gdje bi tražila hranu?

-  Pojela bih manju ribu od sebe.

-  Da, možda, ali ni to ne bi vječito moglo tako.

-  Hoćeš reći, kad su pojeli jedni druge... Onda su izašli iz vode?

-  Ha, ha! Nisu se baš svi pojeli. Ali, zamisli da je bilo tako.

-  I onda su izašli van iz vode? I nisu više jeli jedni druge?

-  To ne znam. Možda jesu. Mislim da su najprije jeli mušice. Kad su mušice letjele sve dalje i dalje, i ONI su morali za mušicama. Tako su im od peraja narasle noge.

-  Meni je i ovako dobro. Ne trebaju mi noge. Samo, da bar nema ovog bagera. Tu postaje opasno. Trebalo bi pobjeći.

-  Da. Ali ja i meni slični ne možemo pobjeći.

-  A zašto?

-  Zato jer sam kamen.

-  Pa makni se!

-  Ne mogu sam. Mene može malo pomaknuti voda, ili kakva riba kao ti, kad se očeše o mene. Neki dan se pored mene gurala jedna kornjača. Tri puta je zapela svojim oklopom. Konačno se maknula i prošla. Nakon svog tog naguravanja
pomaknula me samo malo.

-  Oh! Pa to je strašno! Kako možeš tako živjeti?

-  Snalazim se. Uostalom, nije tako loše. Vidiš koliko ovdje ima sličnih meni? Nikad mi nije dosadno.

-  A bager? Može li te on maknuti?

-  Može. I te kako može. Prije par dana me tako pritisnuo da sam napuknuo. Onda me podigao svojom zubatom rukom.

-  I? Što je onda bilo? – Pitala je ribica, zakolutala očima i bokom se očešala o kamen.

-  Dignuo me visoko, visoko. Voda se cijedila iz njegovih usta. Čak je bilo i trave po zubima.

-  A ti? Što si napravio?

-  Ništa. Uživao sam u toplini sunca dok se drugi kamenovi nisu počeli kotrljati posvuda.

-  Moja braća i sestre se nikad ne kotrljaju... Vidi ih kako su lijepi! I ja sam lijepa! Sviđam li se i tebi?

-  Pa, valjda. Sviđa mi se kako blistaš. Ali, još si gotovo prozirna. Bit ćeš ti još i ljepša.

-  Nikad nisam čula da ja blistaš.

-  Kaže se... ma, zaboravi.

-  Zašto da zaboravim?

-  Kad ti netko kaže da blistaš... to znači da svijetliš kao Sunce a zapravo nisi Sunce. To se dogodi kad te Sunce dotakne.

-  A zašto ti svijetliš kad te Sunce dotakne?

-  Zato što sam kremen. Takva vrsta kamena. A to što svijetli je ono što ljudi jako vole.

-  Ljudi jako vole? Što znači voljeti?

-  To znači da ti se nešto jaaaako sviđa i da to jaako želiš imati samo za sebe. I mnogi bi dali puno toga što imaju, puno raznih stvari, da imaju zlato.

-  Ljudi to … nešto jako vole? A ti imaš nešto takvo? Kako je tome ime?

-  Već sam ti rekao. Zlato.

-  Onda si ti sretan

-  Zapravo i nisam. Ljudi nas vole tuči i lupati dok ne puknemo ili se ne razbijemo, samo da bi iz nas izvadili zlato. Ali, ti, ti jednako svijetliš. Kao i mnoge druge ribice. Vaša svjetlost vrjednija je od zlata.

-  Zašto?

-  Zato što se to zove život.

-  Meni ne treba zlato. Samo poneka dobra mušica ili, ako imam sreće, crvić ili glista.

-  Možda si zato i sretnija.

-  O... kako si to lijepo rekao! Tko te je svemu tome naučio?

-  Mnogo stvari sam naučio sam. Kad živiš puno godina, onda mnogo i naučiš.

-  Puno godina? Govoriš tako da te ne razumijem.

-  Hm... Kako tebi objasniti kad si još beba?! Puno godina znači kad puno puta vidiš da dolazi Sunce na nebo. To se onda zove dan. Kad na nebu vidiš Mjesec i zvijezde, to je noć. I tako puuuuno puta! Kad se tako nešto dogodi puno puta, kaže se da je to bila godina.

-  Ali nema uvijek na nebu Sunca i Mjeseca!

-  Nema. Nekada dođu oblaci. Nekada pada voda iz neba. To ljudi zovu kiša.

-  To znam. To znam. Prije nekoliko Sunca i Mjeseca bila je kiša. Onda kad sam izašla iz mame.

-  Pa, da, ti si od onih koje izlaze iz mame. Znaš li da ima puno sličnih tebi koji izađu iz jaja?

-  Nisam sigurna. Što su to jaja?

-  To ti je...puf...! Koliko ja strpljenja moram imati s tobom!

-  Hajde, molim te...

-  Pa, neke mame ribe imaju u sebi jaja u kojima nastaju male ribice, a neke druge ne čuvaju jaja u sebi nego ih puste u vodu. Onda nakon nekoliko Sunca i Mjeseca iz tih jaja izađu ribice.

-  Hmm... Čudno. Ipak, hvala ti. Sad znam nešto više. Ima li još životinja u vodi koje izlaze iz jaja?

-  Da, naravno. Žabe. To su ti one zelene i smeđe životinje koje galame prije nego počne padati kiša.

-  Misliš, voda iz neba?

-  Da. Voda iz neba.

-  Bila je užasna galama kad sam prvi put zaplivala. Mislila sam da se to meni vesele.

-  Ha...ha... Naravno. Vesele se jer te mogu pojesti.

-  Stvarno?

-  Pa zar tebe nitko nije ništa naučio?

-  Ja gledam druge ribe u vodi pa onda i ja tako radim. Učim stalno. Osim toga, vidim da misliš da sam glupa...- reče ribica i uvrijeđeno se okrene od kamena.

-  Ne mislim. Nitko nije glup. Svi moraju učiti živjeti.

-  Dobro. Daj mi onda reci tko me sve može pojesti? Kao da ti to znaš!

-  Svaka veća riba.

-  Ali ljud ne može.

-  Ne ljud, nego čovjek. Može i on.

-  Još ni jednog nisam vidjela u vodi.

-  I ne treba biti u vodi. Strpi se nekoliko dana. Nekoliko Sunca i Mjeseca. Onda dođi do mene pa ću ti pokazati.

-  Nemoj se ljutiti ako opet očešem leđa kad prođem pored tebe, molim te! Ja to radim uvijek kad sam vesela.

-  Sada si mi prijateljica, pa se neću ljutiti.

-  Otišla je ribica Miranda i ostavila Tvrtka da i dalje sjaji ispod vode. Prošla je svaki dan kraj njega i očešala se, ali nisu razgovarali. Nije imala vremena.

-  Nekoliko dana kasnije, kad se vratila, Tvrtka više nije bilo na njegovom mjestu.

-  Ohhhhh...- Šapnula je tužno. Ostala sam bez prijatelja. Okretala se i okretala ne bi li ga negdje ugledala. Onda je čula kako se netko smije.

-  Ha, ha...krc...krc...ha... Hej! Tražiš nekoga?

-  Tražim. Tebe se to ne tiče.

-  Možda znam koga tražiš.

-  Misliš? – Trznula je repom i pokušala zasjati, ali taj dan Sunce nije dotaknulo njena leđa. Još se nekoliko puta okrenula i rekla:

-  Pa dobro. Onda pogađaj. Sigurna sam da ne znaš.

-  Ja čak znam i tvoje ime.

-  Ma nemoj! Pa daj se samo pogledaj! Običan mali jadni kamenčić! Moj prijatelj, on je bio pravi! Imao je i zlato u sebi. I dao mi je da se očešem o njega uvijek kad sam bila vesela.

-  Miranda, Miranda...- Tužno je šapnuo kamen. Pa zar me ne prepoznaješ? Ja sam Tvrtko.

-  Nije istina. Tvrtko je bio veći. I nije bio ovdje. Bio je... Bio je bliže obali. Tamo u blizini one trave. Tamo je bio. A ti nisi Tvrtko. Pogledaj se! Čak i ne sjajiš!

-  Pa ni ti, Miranda, ne sjajiš. Danas nema Sunca.

-  Vidim da znaš mnogo. Sigurno ti je Tvrtko pričao. Nije lijepo drugima pričati o prijateljima.

-  Naravno da nije lijepo. Ako se priča nešto ružno ili ono što nije istina. Ja bih o tebi mogao pričati samo lijepe stvari. Uglavnom.

-  Zašto uglavnom?

-  Zato jer se praviš važna.

-  Pa ja i jesam važna. Vidi kako sam narasla!

-  Zašto bih ja to gledao ako nisam Tvrtko? Ili si se možda predomislila?

-  Reci kako se zove čovjek koji miče veliku ruku s velikim ustima na bageru?

-  Blaž.

-  Hm... Moram razmisliti da li da ti vjerujem. Da, možda si ti zaista Tvrtko. Ali, zašto si tako mali?

-  Zapeo sam među zube bageru. I odjednom KRC! Ode moja polovica.

-  Kako onda znaš da si ti Tvrtko, a ne ona druga polovica?

-  Jednostavno znam. A kako si ti u tako kratko vrijeme postala tako mudra?

-  Učila sam. Ali, svejedno, reci, zašto si baš ti Tvrtko? Kako se zove ona druga polovica?

-  Ona druga polovica je tvrđa od mene i zove se Petar. Ja sam jednostavno Tvrtko.

-  A ono što je bilo u tebi? Ono što ljudi jako vole? Ono što sja kao Sunce?

-  Misliš na zlato? Pa, vidiš, zlato je još uvijek u meni.

-  U taj čas u vodu uđe velika žuta ruka, otvori usta i odnese Tvrtka i Mirandu. Miranda se malo ritala i skakutala, i napokon, sva preplašena preko kamenja skliznula u vodu.

-  Ooooh, ovo je bilo strašno – Jedva je izustila nakon što je dugo, dugo bila sakrivena iza starog trulog panja. – Kako ću ja bez Tvrtka? Kad bih bar znala gdje je Petar! Možda bi mi on mogao biti prijatelj?

 

Iz knjige Sonje Smolec "Kamen Tvrtko"
Ilustracija Veronika Prvonožec