Renata baš i nije naše domaće, hrvatsko ime. Re-nata je ime romanskog porijekla i znači ponovo rođena. Možda to ne bi bilo toliko važno spomenuti da nije bilo događaja koji je jednoj djevojčici u potpunosti promijenio život.

Pronašli su ju prije dvanaest godina u košarici ispred doma za siročad u Nazorovoj ulici u Zagrebu. Bila je tek rođena beba, uredno umotana, u čisto odjevena i gladna. Toliko gladna da su u omotu vidjeli samo malo crveno lice i usta koja su se otvarala koliko god su mogla i ispuštala tužne glasove koji su mogli značiti bilo što. Ovaj puta bila je to glad, a tome su se mogle pridodati i mokre pelene. Čim su je pronašli, nastala je strka. Dok se jedna “teta” pobrinula da je nahrani i premota,  druga je obavijestila upravitelja i policiju. U novinama je bila obavijest, pozivana je majka djeteta da se javi, ali kako su dani prolazili a ništa novo se nije doznalo niti se itko javio, o bebi su se nastavile brinuti njegovateljice u domu. Najprije su je zvali beba. Jednostavno – beba, nadajući se da će se prava mama javiti i da će se saznati bebino ime, naravno, ako ga ima. Kako se to nije dogodilo, odlučili su joj dati ime, pa su priredili malu svečanost kojoj su prisustvovala i sva ostala djeca iz doma. Odlučili su se za ime Renata. Bila je vrlo umiljata i svi su je voljeli.

U dom su ponekad dolazili ljudi koji nisu mogli imati djece. Bila je to tužna slika. Nije se znalo tko je razočaraniji kad su odlazili. Ali, postoje određena pravila i uvjeti po kojima se određuje tko će moći postati “roditelj”. Za njima se često znalo došuljati neko dijete koje je već razumjelo da ti ljudi dolaze kako bi na taj način postali roditelji. Znali bi povući za rukav ili primiti za ruku ženu koja bi bila u odlasku i pitali: Da li si ti moja mama? Ili Hoćeš li ti biti moja mama?

Ima toliko dobrih ljudi koji žele dijete, ali ima i onih koji na žalost iz nekog razloga ne mogu brinuti za svoje dijete. Život nije uvijek pravedan, a može biti i okrutan.

Mala Renata rasla je okružena pažnjom i ljubavlju njegovateljica, a ostala djeca voljela su se s njom igrati. Prošlo je nekoliko mjeseci i naša mala beba je već sama sjedila i puzala, gugutala i smijala se. S njom se najviše voljela igrati Snježana. Bila je to djevojčica stara sedam godina. Ona je znala što znači živjeti u domu, ali je isto znala i što znači živjeti s roditeljima.  Njezini roditelji su se rastali jer je tata bio alkoholičar, mama se preudala, a njen novi suprug nije htio Snježanu. Bake i djedovi nisu imali mogućnosti da brinu o maloj djevojčici, a nekoliko puta su se i sukobili oko odluke tko bi od njih bio bolji za to. Bila je to čudna odluka jedne majke, ali Snježana je na kraju završila u domu za nezbrinutu djecu.. Nije se više najbolje sjećala mamina lica, ali joj je u uspomeni kao neka slika iz prošlosti ostala uspomena na mamine nježne ruke. Znala je da je mama nedavno rodila drugo dijete. Uz to, gotovo uvijek pojavljivala se i slika ljutita oca i njegove galame. Iako je u domu bilo lijepo, jednako je kao i druga djeca priželjkivala da dođu neki dobri ljudi i da ona bude ta koja će naći novi dom.

Renata i Snježana postale su nerazdvojne. Čim bi Renata ugledala svoju prijateljicu, na licu joj se razlio osmijeh kakav nitko nikakvom igrom i zabavom nije mogao izmamiti. Njegovateljice i psiholog zabrinuli su se radi tolike povezanosti djece, ali su znali da se to nekada jednostavno dešava.

Godine su prolazile. Snježana je otišla iz doma jer su se javili ljudi koji su ju prihvatili kao svoju. Povremeno su je dovozili u  posjet Renati, ali u zadnje vrijeme je prestala dolaziti. Renata je bila tužna, ali je tugu skrivala igrajući se s ostalom djecom i pripremajući se za polazak u školu.

Jednog dana socijalna radnica i psiholog pozvali su Renatu na razgovor. Sva su djeca znala što to znači. Svatko je od njih u sebi potajice očekivao baš takav poziv. Znali su da bi nakon takvih poziva jedan krevet u domu ostao prazan.

-          Došli su ljudi koji se interesiraju za tebe. Htjeli bi djevojčicu baš kakva si ti…

-          Mene? Baš mene hoće…? U njih su gledale dječje oči pomalo preplašeno i s nevjericom.

-          Da li bi se ti veselila kada bi netko želio da budeš njihova? Kada bi te odveo u svoj dom?

-          Pa…mislim da bi, ali mene nitko neće.

-          Hoće zlato hoće, dođi da te upoznam s dobrim ljudima koji bi ti željeli biti tata i mama.

U drugoj sobi u koju su ušli sjedili su ti ljudi. Promatrala ih je bez riječi. Žena je pružila ruku da pomiluje preplašeno dijete. Koliko je uvijek željela da je netko pomiluje! Stalno je slušala priče ostale djece kako je divno imati majku i oca…A ova žena ima tako nježan pogled. Ipak je koraknula korak unatrag. Preplašila se. U njenoj glavi počele su se stvarati nove misli i strahovi.

-          A smijem nešto pitati? - rekla je…

-          Naravno da smiješ.

-          Smijem li malo ostati sama s ovom tetom da je nešto pitam?

-          Pa…..rekla je teta psiholog…mislim da nema problema.

Kad su ostali sami još je neko vrijeme šutjela a onda se usudila upitati:

-          Da li ste vi već dolazili ovdje tražiti dijete za sebe?

-          Pa, jesmo, prije nekoliko godina.

-          Zašto me onda niste htjeli uzeti?

-          Znaš, tada smo htjeli malo veću djevojčicu.

-          I jeste li je našli?

-          Jesmo. Ta djevojčica je sada velika djevojka koju ti jako dobro poznaš.

-          Ali ja ne poznam nikoga osim djece iz doma i neke djece koju sam upoznala kad smo bili na izletu.

-          Mislim da ćeš ovu djevojku ipak poznati. To je tvoja najbolja prijateljica

-          Moja? - Renati su suze počele teći niz lice jer već dugo nije vidjela Snježanu. Nije se ni usudila to pomisliti.

-          Može? Hoćeš li biti naša mala djevojčica, a da Snježana bude tvoja velika sestra?

-          Nije istina.

-          Istina je.

-          A gdje je Snježana? Tako je dugo nisam vidjela.

-          Znaš, zapravo nas je ona nagovorila da dođemo po tebe, ali je trebalo puno listova papira napisati da bi nam dali dozvolu da i ti budeš naša…ako to ti želiš, naravno. I znaš, nismo bili sigurni da li će nam dati baš tebe, pa da te ne povrijedimo, nije ni Snježana dolazila da ti nešto zabunom ne kaže, a na kraju od svega ne bude ništa…

-          Mislim da hoću da dođe Snježana.

Čovjek koji je došao da bi joj bio tata, ustao je i rekao da će se vratiti za pola sata i dovesti njezinu prijateljicu.

Renata i gospođa ostale su same. Uskoro je došla i teta psiholog i postavila još nekoliko pitanja, onda je došla teta socijalna radnica, pa njegovateljica koja je brinula o djeci, a o Renati je brinula od onog dana kad ju je prvi puta ugledala. Bilo je tako čudno. Pričali su stvari koje djevojčica nije razumijela. Bojala se samo da li je to stvarno istina, da se ne predomisle. Možda je bila previše radoznala? Možda nije bila dovoljno ljubazna? Njezino malo srce lupalo je od uzbuđenja iščekujući da se Snježana konačno pojavi.

I zaista. Kad su se vrata otvorila, ušao je gospodin s velikom djevojčicom koju skoro nije mogla prepoznati. Imala je dugu kosu, počešljanu u rep. Malo su se gledale, a onda su obje zaplakale i zagrlile se.

Svi su znali da će sada konačno sve biti dobro.

Iz knjige Sonje Smolec "Tajna ima krila"