Haljetak je svoj proljetni
bubamara odjenula.
Pred zrcalom sva se važna
još jednom okrenula...

Ali – jao! Što se zbilo?
Njen kaputić....nije šala...
Svako sjajno, rujno krilo
crna točka pokapala!

"Oh,kako ću tako ružna
u proljetni kročit´ dan?
Beskrajno sam sada tužna,
točaka me crnih sram!"

Sva žalosna, bubamara
pod listić se skrila tada.
U zelenoj polutami
iznenada san je svlada.

Iz sna nemirna i teška
prenuli je dječji glasi:
"Kako divna bubamara!
Baš je točka crna krasi!"

Razvedri se bubamara:
"Neću više biti tužna!
Kad me djeca takvu vole,
Znam sigurno – nisam ružna!"