Ćutim opet, sred proljetna predvečerja, zvona.
Zrnce tuge srce vrati u vremena ona
kad smo oganj donosili čak i s kraja svijeta.
Tada nam je kuća bila jedina i sveta.

Radosnica pred večernje bdijenje mi zatinja
kada vidim što porodi naša sirotinja.
Još i danas u tišini poklonim se djedu
kad njegove sijede vlasi molitvu povedu.

Uz ulicu sad koračam i ja, kao baka.
Nasred čela nasmijana sve znak mi do znaka.
Vrijeme ide, ali duša još i danas žari.
Dok nas ima nek' u miru počivaju stari.

Opet ruke iščekuju da se djeca sjate.
Nasred stola pisanice brončane i zláte.
Zauvijek će Uskrs biti, ispred našeg praga,
sjeme kraja i početka za sva srca draga.

(Natali Šarić)