Piše: Dinka Juričić

Katkad stigne i do četrdesete, a još ne razmišlja samostalno, ne donosi odluke i ne preuzima odgovornost. To umjesto njega još uvijek čine njegovi roditelji.

Imamo vrlo različita poimanja o tomu što je dobro za našu djecu. Najopasniji su roditelji oni koji misle da znaju što je za njihovu djecu najbolje: miješaju se u sve odluke koje djeca pokušavaju samostalno donijeti, od odluka o odabiru odjeće, prijatelja, načina provođenja slobodnoga vremena... do odluka o odabiru studija, posla, bračnoga druga.. Nimalo ih ne opravdava što se miješaju u najboljoj namjeri.  Što mislite koliko vaših učenika zna samostalo zakrpati rasparani rub na svojim trapericama, zašiti gumb, nožem odrezati i zašiljiti grančicu za roštilj, naložiti vatru? Koliko bi roditelja diglo paljbu na vas kad biste to pokušali naučiti njihovu djecu, čak i kad su ta djeca osmaši?

Sad smo obavili lakši dio posla: složili smo se oko pogrešaka koje čine oni drugi. A činimo li i mi iste pogreške u poučavanju? Ne štitimo, doduše, djecu od igala, noževa, škara, vatre, vode, hladnoće, napora... kao prebrižni roditelji, ali štitimo ih od – razmišljanja. Mislimo li umjesto njih, nudimo li im odgovore umjesto da ih učimo postavljati pitanja, tumačimo li im umjesto da ih potičemo da sami pokušaju shvatiti? Francuski filozof Jacques Rancière u svojoj slavnoj knjizi Učitelj neznalica (knjiga je prevedena i na hrvatski) kaže da zapravo vrijeđamo dijete svaki put kad mu tumačimo nešto što bi i bez nas moglo shvatiti. Takvim mu tumačenjem šaljemo uvredljivu poruku da ga smatramo nesposobnim da samo shvati.

Možete li zamisliti kakve bi reakcije u vašoj školi i među roditeljima izazvala odluka da se u školi učenicima iz odgojnih i pedagoških razloga omogući treniranje borilačkih sportova, na primjer – mačevanja?

U zabludi je svatko tko misli da je cilj borilačkih sportova u tome da se nauči svladati protivnika. Svladanje protivnika je cilj ratovanja, a cilj borilačkih sportova je naučiti ovladati – sobom. Onaj tko nauči vladati sobom, svojim ponašanjima i svojom pozornošću, bez problema će svladati svaki problem. Sjajan primjer pogledajte u videu u kojem majstor Thai Chia izaziva jednog od najboljih trenera mačevanja i pobjeđuje ga bez ikakvoga oružja, pozorno prateći protivnikove poteze i koristeći samo (mačevalačke) tehnike izbjegavanja udaraca.

Tim Morehouse je nositelj olimpijskoga srebra u mačevanju. Svoj je život posvetio odgajanju mladih ljudi pomoću – mačevanja. Neprestano rezultatima dokazuje da svatko može postati šampion u kojem god životnome području želi, ako se posveti tomu cilju, marljivo trenira i vjeruje u sebe. Prva i najvažnija lekcija u stvaranju šampiona glasi: Šampion ne postaješ time što jednom pobijediš neprijatelja, nego time što se trudiš svaki dan postati mrvicu vještiji i bolji nego što si bio jučer. Objašnjavajući svoju viziju mačevanja kao sporta iznimne pedagoške vrijednosti, Morehouse je napisao: "Tri ključne pedagoške vrijednosti bavljenja sportovima i inače su:

- Njegovanje svoje strasti energičnim duhom i napornim radom.

- Postavljanje velikih ciljeva i donošenje dobrih odluka.

- Ustrajajanje i jačanje prolaženjem

Mačevanje je nekad bilo čvrstim pravilima uređeno viteško nadmetanje kraljeva i plemstva. Danas je mačevanje jedan od triju sportova u kojima se natjecalo na svim dosadašnjim Olimpijadama. To je jedan od najsigurnijih sportova ne samo zbog strogo definirane zaštitne opreme, nego i zbog duha viteštva sačuvanom u sustavu bodovanja koji prisiljava sportaše na fer ponašanje i poštivanje suigrača. Mač je, dakle, u pedagoškome smislu, puno korisniji od sablje.“

Uzgajivači podrezuju krila pticama da im ne bi odletjele. Mi podrezujemo krila djeci kad umjesto njih radimo, mislimo i odlučujemo... Podrezujemo im krila kad ih štitimo, umjesto da ih naučimo da se sami čuvaju i preuzmu odgovornost za sebe.