U nižim razredima u školi na Novom Zelandu nema ocjena. Čuo sam dosta zabrinutih roditelja koji su došli iz drugih zemalja, kako na ovaj način djeca neće ništa naučiti, ali su se na kraju uvjerili kako stvar funkcionira...

Evo ga, dječak je postao školarac. A prvi mu je dan škole bio 20.05. - srijeda.

Ispalo je kako je to najbolji dan, jer srijedom imaju Discovery time, pa cijelo vrijeme nešto istražuju i muvaju se svugdje po školi.

Zanimljivo je što su nas u školi u Novom Zelandu objeručke prihvatili, iako će sin u njoj provesti svega tri i pol tjedna.

Volim vidjeti kako netko radi stvari na drugačiji način, zato ću ovdje podijeliti vlastita iskustva s Osnovnom školom Winchester, iz Palmerston Northa;

Birokracija

Za upis u školu, malac je trebao imati valjanu studentsku vizu, rodni list i potvrdu o adresi gdje živimo.

Ispunili smo kratki upitnik u kojem su se tražile osnovne informacije o bolestima/alergijama, upit o cijepljenju (ovdje nije obavezno cijepljenje), upit želimo li sinu osigurati besplatno mlijeko, i dopuštamo li korištenje fotografija na kojima se nalazi, za promociju škole.

I to bi bilo to.

Kad se polazi u školu na Novom Zelandu?

Novi Zeland je na drugom kraju svijeta usporedno s Hrvatskom, pa kad je kod njih zima, kod nas je ljeto i obratno. Školska godina im započinje negdje kad nama kreće polugodište, dakle u našu zimu, s jednom iznimkom – oni nemaju "masovno" upisivanje djece u školu, već se djeca upisuju kad god, mada je to uglavnom kad navrše pet godina.

Kad sam čuo da se djeca upisuju s pet godina, činilo mi se prerano. Znam da i neke druge zemlje rano upisuju djecu u školu, ali sada sam iz prve ruke imao priliku vidjeti kako to izgleda.

I izgleda odlično. Kao prvo, zbog načina i strukture škole, ali o tome ću malo kasnije. Uglavnom, poanta je da kad vam dijete navrši pet godina, vi ga iz vrtića upišete u školu, makar to bilo 6. veljače, 5. svibnja, 7. kolovoza, ili kad god.

Što je odlično kod ovakvog sistema? Nova djeca koja dolaze, susreću se s uhodanim razredom i puno se lakše uklapaju. I lako svladavaju gradivo učeći od druge djece.

Škola

Škola izgleda kao jedan veliki, super uređeni dnevni boravak. U svakom razredu su tepisi, igračke, puno igračaka, knjige, tableti, nepravilno raspoređeni mali stolovi, za kojima može sjediti četvero đaka u isto vrijeme. Sa strane je jedan madrac gdje se pričaju priče, i razredi su svi povezani jedni s drugima.

Kad nas je ravnatelj prvi put proveo kroz školu, prošli smo nekih desetak razreda. Oči su mi ispale od čuđenja zbog uređenosti i ugodnog ambijenta, ali najzanimljivije mi je bilo da nismo niti malo ometali nastavu. Djeca i nastavnici su naviknuti da im netko prolazi sobom, pa su oni jednostavno radili svoj program. Djeca, petogodišnjaci, rade u malim grupama odvojeno, ali predano svoje zadatke. I tako je bilo u svih deset razreda.


S druge strane, vanjsko igralište škole je odlično, kao i kod svih drugih škola. Ima puno zelene površine za trčanje i igru, i super park s raznim spravama za penjanje. Uz to, imaju mali bazen (krenuli su u cijeloj zemlji s velikom kampanjom učenja plivanja), vrt, tenis terene, nogometno igralište i još raznih igrališta, igre nacrtane kredom na pločniku. Uz navedeno, ova škola ima par životinja (kokoši, zečevi, zamorci), o kojima se djeca brinu i s kojima se igraju tijekom odmora.

Knjige

Djeca nemaju knjige, imaju samo radne bilježnice. Za prvi razred smo kupili šest radnih bilježnica, dvije kemijske, tri flomastera, ljepilo, i jednu Kiwi vrećicu u kojoj se nosi domaća zadaća. U školi im ostaju sve stvari.

Ocjene

Ovdje nema ocjena. Ne znam točno do koje dobi, ali otprilike do 12. - 13. godine, djeca se ne susreću s ocjenama. Školskom sustavu su važna 4 područja: jezik, pisanje, čitanje i matematika. I za ta područja kategoriziraju je li znanje djece iznad prosjeka, odnosno, nacionalno u skladu s prosjekom, ispod prosjeka ili znatno ispod prosjeka.

Nema "bubanja" informacija napamet. Djeca uče kroz igru. Čuo sam dosta zabrinutih roditelja koji su došli iz drugih zemalja, i koji su pokazali bojazan kako na ovaj način djeca neće ništa naučiti – ali su se na kraju uvjerili kako stvar funkcionira.

Svakom djetetu se pristupa individualno, gleda se koji su mu potencijali te se isti potom razvijaju.

Odvijaju se razgovori nastavnik-dijete-roditelj, gdje kroz razgovor dijete samo postavlja svoje ciljeve za nadolazeće razdoblje (što želi poboljšati, a što želi razvijati).

Odjeća i obuća

Na Novom Zelandu je uglavnom običaj da djeca nose školske uniforme. O tome bi se posebno moglo raspravljati, ali ova škola je jedna od rijetkih gdje djeca dolaze odjevena po svojoj volji, dakle nema uniformi. Ono što primjećujem jest kako je velik broj djece puno laganije odjeven no što bi po mojem standardu bilo poželjno (a mislio sam da imam visok stupanj tolerancije).

Ovdje nastavnici ne govore djeci da se odjenu, zaogrnu, ili obuju cipele. Dosta djece hoda boso i u kratkim rukavima ili hlačama, dok sam ja u jakni. Ali, djeca su zdrava.

U učionici nije obavezno biti u papučama. U stvari, ne sjećam se da sam ijedno dijete vidio u papučama (sin je bio u čarapama).

Hrana

Djeca si donose hranu od kuće. Imaju užinu i glavni ručak. Za piće, uz mlijeko, može se piti samo voda – nema sokova.

(Ne)poznavanje jezika

Sin nema prebogat vokabular engleskog jezika, ali to u ovoj školi nije problem. Ne može svaka škola prihvatiti slabog govornika engleskog, već za to mora imati određenu infrastrukturu – što je u ovome slučaju riječ.

Manje grupe

Kad djeca kreću u školu, mališani od 5-6 godina su raspoređeni u manje grupe. Razredi su manji. Kako odrastaju, raspoređuje ih se u veće grupe.


Za kraj bih možda trebao staviti jednu napomenu. Ova škola glasi kao jedna od najboljih u Palmerston Northu (gradić od 70.000 ljudi), i ne znam kako je u drugim školama, osim što sam vidio kako sve škole imaju super uređeno igralište i školski park za igru. Zgodno je što je svaki školski park napravljen na drugačiji način.

I još jedan osvrt. Bili smo u jednom vrtiću ovdje, i ono što smo vidjeli me oborilo s nogu. Za svako dijete se radi poseban program i prilagodba usmjerena na odlike i potencijale djeteta. Također, svako dijete ima bilježnicu koja je pravo malo remek djelo, gdje odgajatelji ostavljaju napomene o djetetu, prate razvoj, pišu za njih usmjerene priče popraćene djetetovim slikama – o čemu roditelji i rodbina mogu lako imati uvid i preko Interneta.

Kia Ora i ostajte mi dobro!