PRIPOVJEDAČ:
Evo čovjeka koji u voćnjaku uzgaja jabuke.
Jabuke su crvene i zrele.
Vrijeme je za berbu.
Kod kuće čovjek ima dva sina.

OTAC:
(Dolazi prvom sinu.)
“Hoćeš li mi pomoći brati jabuke?”

PRVI SIN:
“Ne mogu, imam posla.”
(Nešto piše za kompjuterom.)

PRIPOVJEDAČ:
Ali ubrzo požali zbog tih riječi.
Uzme košaru i ode u voćnjak brati jabuke.
Otac nađe drugog sina i kraj njega njegovog prijatelja.

OTAC:
“Hoćete li mi pomoći brati jabuke?”

DRUGI SIN: "Hoću, ali dok napišemo zadaću."
(No, čitaju novine.)

PRIPOVJEDAČ:
A u voćnjaku prvi sin već marljivo bere jabuke.
Gle, već je napunio jednu košaru.
I otac ga pohvali

OTAC: “Odlično sine, Evo još jedne košare.
Obaviti ćemo posao u trenu!"

SUSJEDI:
"Vidi naši susjedi su u poslu. Idemo im pomoći!
Možemo li vam pomoći brati jabuke?"

OTAC:
"Naravno, bit ćemo prije gotovi!"

PRIJATELJ DRUGOG SINA:
"Idemo pisati zadaću! Evo, samo da se obujem!"
(I nastavi čitati novine.)

PRIJATELJ:
"Ma, idem ja radije pomoći brati jabuke!"
(I ode k njima.)

PRIPOVJEDAČ:
Radili su zajedno sve dok nisu ubrali i posljednju jabuku.
A drugome sinu - ni traga.
Zaboravio je što je obećao.
Važnija su djela nego riječi.

DRUGI SIN:
"A gdje su svi nestali? A nema ni jabuka više na krošnjama!?
Eno, vidim svoje društvo!
Bok, svima! Baš ste bili vrijedni! Uzet će si jednu jabuku."

SVI:
"E nećeš! Gdje si bio dok smo te zvali da nam pomogneš??"

DRUGI SIN:
(Povlači se postiđen)
"Dobro, idem pisati zadaću."
(Prijatelj mu se pridružuje.)

PRIJATELJ:
"Čekaj idem s tobom. Moram i ja napisati zadaću. Imamo istu zadaću, zar ne?"

DRUGI SIN:
(Piše zadaću, a prijatelj zijeva kraj njega.)

PRIJATELJ:
"Tako sam umoran! Kad napišeš zadaću hoćeš li mi dati da je prepišem?"

DRUGI SIN:
"E neću! Zapravo, hoću ako mi daš jabuku!"

PRIJATELJ:
"Dogovoreno!"

DRUGI SIN:
"2x5= 10, 3x15= 45 itd. Zadaća je gotova, evo ti pa je prepiši."

PRIJATELJ:
"A tebi evo jabuka!"