(KAKO SU NASTALI MJESEC I ZVIJEZDE)

PRVI ČIN

(selo, seljani, krava, vol)

PRIPOVJEDAČ:

Poslušajte priču staru iz vremena stvarno davna,

o ljudima malo čudnim, o mjesecu i zvijezdama.

Svi su bili vrlo tužni kad u nebo pogledaju

jer ne bjehu gore zvijezde da seoce obasjaju.

SELJAKINJA:

Naše selo jeste lijepo, ima rijeku, ima travu,

ali nema baš nikakav lijep ukras za svoju glavu.

SELJANIN:

Možda bismo mogli sa svih livada pobrati cvijeće.

I tako ga ima puno otkako je tu proljeće.

VOL I KRAVA:

Al' su ovo čudni ljudi. Zašto razbijaju glavu?

Umjesto da nas odvedu na zelenu, čistu travu.

Nego će sad i cvjetiće sa livada pokupiti,

ponijeti ih u visine i na nebo zakvačiti.

SELJAKINJA I SELJANIN:

Kad bi možda netko htio dobro djelo napraviti,

pokupiti sve fenjere, na nebu ih posaditi.

Da nam selo ima zvijezde, da se nebom Mjesec zlati,

tko li će to napraviti? Tko će htjeti putovati?

DRUGI ČIN

(livada, Luna, stado ovaca)

PRIPOVJEDAČ:

Na livadi pored sela pastirica ovce čuva.

Proširi se ova priča pa i ona priču čula.

Njeno ime bješe Luna, djevojka na dobrom glasu.

Odluči da će u selo kad se ovčice napasu.

LUNA:

U selu se digla graja, seljane sad nebo brine.

Htjeli bi ga ukrasiti, al' ne znaju kako, čime.

Pahulje se brzo tope, kamenčići neće sjati,

cvijeće će se osušiti, a drveće neće stati.

Fenjeri su ipak, možda, najbolje rješenje za to.

Kada bi se upalili, zasjali bi kao zlato.

Tad bi nebo bilo kao veliki nebeski cvijet,

koji raste iz ljubavi koju pruža cijeli Svijet.

OVCE:

Al' je ova trava slatka, najukusnija do sada.

Tu je slađa i čistija jer je daleko od grada.

A tek potok što žubori i to cvijeće što ga krasi,

neće dugo biti ovdje, zato, prijo, paaasi, paaasi.

OVNOVI:

Ne pričajte sad o hrani. Pastiricu nešto brine.

Okupimo se oko nje da tu brigu s lica skine.

Poći ćemo zato sa njom do te prostrane visine,

da ne bude nikad sama kada se ka nebu vine.

LUNA:

Postoji li negdje netko, odavde pa sve do mora,

da na nebu zvijezde niže, od večeri pa do zora?

Postoji li neko dijete, bilo veće ili manje,

da bez straha, hrabro pođe na to važno putovanje?

Ako ljudi žele, ja ću poći da im nebo pazim!

Povest ću i stado meko, putem sama da ne gazim.

A svi novi što se rode, i oni što već su tu,

sa radošću neka vole tu nebesku kapiju!

TREĆI ČIN

(selo, seljani, Luna, stado)

 
PRIPOVJEDAČ:

Tad je pastirica Luna, čija duša bješe mila,

odlučila selu reći što je ona odlučila!

Pokupila sve ovčice, svoje stado... vjerno... bijelo,

i reče im - baš će oni učiniti dobro djelo!


SELJANIN:

Dobro došla, pastirice! Tvoje stado naš je gost!

Nastao je problem jer do neba ne postoji most.

Želimo da noću nebo krase Mjesec i zvjezdice,

pa kad zlatno sunce zađe, da se selu vidi lice.

SELJAKINJA:

Fenjere smo prikupili. Svaka kuća bar po jedan.

Sad nam treba netko hrabar, netko spretan, čestit, vrijedan,

netko tko će ih uzeti, prema nebu ih ponijeti,

svake noći upaliti, Svijetu radost donositi!

LUNA:

Ne budite više tužni! Krećemo baš ovaj čas!

Stvorit ćemo novo nebo, a vi ... mislite na nas.

Jer daljina često boli kad je kuća predaleko,

ali uvijek lakše bude kad na tebe misli netko.

PRIPOVJEDAČ:

Tad ponosno na put krene ta vesela družina,

a nada im, i vrlina, put do neba sagradila!

Od davnina pa do sad, sa nebeske livade,

i slabima i hrabrima noću se osmjehuje...

Čak i danas kada gledaš u nebeski modri svod,

primjetit ćeš tu družinu koja ima vječni hod.

Zbog njih nebo ima Mjesec, ima zvijezde što ga krase.

Zato i ti misli na njih da se nikad ne ugase.