Evo, moj sin, trinaestogodišnjak, viri mi iza ramena i vrijeđa se što sam željela ovu kolumnu nazvati "Pubertetlija i pelenašica". Na svu sreću, moja kći, dvoipogodišnjakinja, ne viri iza ramena, a i čitati, naravno, ne zna... Pas jedini zadovoljno hrče i ne buni se oko moje iznenadne aktivnosti, sjedenja i promišljanja ter pisuckanja. Tako da mi ne preostaje ništa drugo osim da ih izljubim uz obavezne rečenice - Ljubavi moje, život moj... i promijenim naslov.

Prisjetim se krasne knjige carske dame japanskog dvora Sei Shonagon "Zapisi ispod uzglavlja", s početka 11. stoljeća, gdje je Sei, s ljubavlju zapisivala prekrasne stvari, a i one mrske.
Inspirirana svojim ljubavima, životom mojim, ugledam se na Sei.

Dakle,

STVARI PREKRASNE

- usnula djevojčica, usnuli dječak

- vesela vriska i rumeni obraščići u parku

- miris bebe u kolijevci

- nožice u prvim cipelicama

- sjećanje na prvi pogled bebe prema zvjezdanom nebu

- čvrsti zagrljaj, poljubac u uvojke

- prvi puta čuti "mama" i "tata" (a i drugi, treći, uvijek...)

STVARI MANJE PREKRASNE

- kad sam spremna dati cijelu plaću za tri sata sna

- kad učim gradivo sedmog razreda ponovo i shvaćam da sam matematiku baš, baš zaboravila

- kad pokušavam vježbati yogu ujutro, saaamo maaalo i uzbunim djevojčicu (mame ne smiju vježbati, barem dok ne navršiš četiri godine), psića (vježbače treba njuškati i lupkati repom) i dječaka (gdje li je to mlijeko i ima li u ovoj kući išta za jelo)

- vrućice, gripe i slične nepogode...uf... (uvijek je vikend, i uvijek se bliži premijera u kazalištu)

- sedamdeseti put u minuti čuti mama ili tata (a i osamdeseti, devedeseti)

Rekla je danas moja kći; "Mama, ti si moj medević (medvjedić).

Sin je dobio pet iz fizike i sam skuhao divnu carbonaru.

Muž ih uči akrobacijama, smijeh odzvanja kućom.

Samo pas potmulo hrče, ima takvu njuškicu, nema pomoći.

Kojih li je više; stvari prekrasnih ili onih manje prekrasnih u našim životima?

Sve vas ljubi i grli, J.