"Mama, obožavam te. Zaljubim te!", kaže moja djevojčica i napući usnice na poljubac. Obasja me srećom... Čvrsto me drži za ruku. Ušle smo u igraonicu, dječju, s nakanom, mojom, da malena i ostane sama koji sat kako bi se polako priviknula na društvo teta i djece, kako bi se pripremila za važnu jesen kada će krenuti u vrtić, onako za ozbiljno.
Uf. Znam da sada trebam biti čvrsta i smirena, rječju-normalna, a to mi je oduvijek bio najteži zadatak.
Kako se to normalno ponaša majka kad prvi put ostavlja mladunče da se samo snađe u grupi? Istina, tete su divne, djeca preslatka, prostor šaren i prepun čarobnih igračaka, mama bi najradije legla u kutić s lutkama, pokrila se s dekicom boje maka i listala raskošne slikovnice... ali mama mora u veliki svijet, a malena ostaje u ovom raju.

Mama se osloni na svoj razum, pravi se jako smirenom, veselo se pozdravi i sjuri se niz stube na ulicu. Grč u želucu, osjećaj neke oštre krivnje penje joj se uz tijelo. Sad bi mogla na kavu, onako sama, na neku sunčanu terasu, grad je pun ljudi, napokon može čuti svoje misli i bistriti ih sa svakim gutljajem kave, one fine, koju još pospe cimetom...
Može obilaziti trgovine, može ići u "shopping, not buying" - dobar izum u ovo vrijeme kad treba paziti na novac, postupak se sastoji u isprobavanju i uživanju, uz uvjet da se izađe praznih ruku.
Može se javiti prijateljici, lunjati po knjižnici, mama ima vremena za dokoličarenje, a još je Stendhal zaključio da bez dokolice nema ni kreativnosti... sve to mama može, ali nekako ne može...
Prošla sam to prije desetak godina sa sinom, plakala sam svaki dan naslonjena na zid vrtića, plakala i u tramvaju, jecala u garderobi kazališta kad bih došla na probu... On je jako plakao, pa sam ja plakala još jače... uglavnom, drama koju ne želim još jedanput ponoviti. Daj se opusti, kažem si. Vrtići i igraonice divne su stvari i pojave. Sjeti se koliko je sin obožavao vrtić nakon prvog šoka. Ali, svejedno, stalno gledam na sat i ne osjećam okus kave, odsutna sam, fali mi moja mala kovrčava djevojčica koja sada zasigurno pati zamnom... Čekam da prođe dogovoreno vrijeme u igraonici, kao izdržavanje kazne.
Trčim uz stube. Ne čujem plač, pomalo uvrijeđeno zaključim. Pozvonim, ugledam svoju djevojčicu koja vrišti: "Neeeee! Neeeeeću ići kući!!! Hoću se još igrati, i još i još i jooooooooš!!!! I Hoću ostati u igralištuuuu!" Doslovno mi zalupi vrata pred nosom!

Divno! Život je doista pun velikih i malih obrata, stvarno da ga obožavaš. Baš da ga zaljubiš!