OD KOLIJEVKE GLEDAM CRTIĆ, UŽASNO MI FALI VRTIĆ
Došlo je i to. Prišuljalo se i treba se suočiti s tim. Posljednji dani divnog, veselog, punog ljubavi vrtića.
Naš vrtić "Potočnica" je toliko divan; tete su kao vile, društvo je iznimno slatko, vremena je napretek... U našem vrtiću djeca uče kako biti sretan, kako je sreća jedna od najvrjednijih stvari na svijetu. Kad vrtićarac slavi rođendan, običaj je da se svi skriju na neko neočekivano mjesto i skriveni pričekaju dolazak slavljenika, iznenade ga čestitkama i zatim ga posjednu na malo prijestolje, okrune ga i svi klopaju fine grickalice i tortu. Tete i djeca naprave dar, sliku nečega što mali slavljenik najviše voli - duge, zeke, bicikla, mora, lopte... U našem se vrtiću ponekad plešu afrički plesovi uz tam-tam bubnjeve i pjevaju mađarske pjesme.. Sade se biljke, igra se u dvorištu koje ima penjalicu u obliku dvorca, ide se na izlete, rade se predstave...
Danas smo otišli do školice. Mama skriva brigu, ali pokazuje uzbuđenje. Škola je krasna, stara zgrada. Puna grafita. Grubih. Mama je pomislila kako je dobro da mala predškolka još ne čita brzo pa joj je odvratila pogled. Mama se pita zašto toj tranziciji vrtić-škola nije posvećena dovoljna pažnja. Kako je moguće da iz tako tople vrtićke sredine, dijete odjednom dođe na mjesto gdje se cijeni disciplina i gdje svi žele imati pet, iz svega, jer se neće moći upisati u željene škole u budućnosti. Mamu steže oko srca jer je sve to već prošla sa svojim starijim sinom, i mama se nada da će ovaj put ipak biti drugačije, držeći se nekih neodređenih tješenja. Djevojčice su drugačije (kako???), ranije sazriju (zbilja??? Što bi to značilo?). Mama bi voljela biti ugodno iznenađena i shvaća da život teče dalje i da će ta vrtićka toplina, nježnost, kad dijete smije biti dijete i ni sa kim se ne mora uspoređivati, kad svakodnevno vježba sreću - da će ta toplina i ljubav zauvijek ostati u nama.
Večer je i lipanjska se kiša polako spušta na grad. Ljeto je pred nama. Zadnje predškolsko. Igramo se razreda. Lutkice i plišanci uče slova A i D. Lutkice su vrijedne. I konjiću i anđelu jako dobro ide. Uskoro će odmor. Mamina kći, mala učiteljica, pod odmorom dijeli poljupce i zagrljaje svojim plišanim i plastičnim učenicima. Mama se nada da će i učiteljica njezine kćeri biti tako puna ljubavi... To je ono najvažnije. Da se ne prestrašimo... da se volimo.. da kroz život vježbamo sreću, a ne samo brigu...
Sretno, školarci naši mali! A sretno i dragim učiteljicama i učiteljima!
Naš vrtić "Potočnica" je toliko divan; tete su kao vile, društvo je iznimno slatko, vremena je napretek... U našem vrtiću djeca uče kako biti sretan, kako je sreća jedna od najvrjednijih stvari na svijetu. Kad vrtićarac slavi rođendan, običaj je da se svi skriju na neko neočekivano mjesto i skriveni pričekaju dolazak slavljenika, iznenade ga čestitkama i zatim ga posjednu na malo prijestolje, okrune ga i svi klopaju fine grickalice i tortu. Tete i djeca naprave dar, sliku nečega što mali slavljenik najviše voli - duge, zeke, bicikla, mora, lopte... U našem se vrtiću ponekad plešu afrički plesovi uz tam-tam bubnjeve i pjevaju mađarske pjesme.. Sade se biljke, igra se u dvorištu koje ima penjalicu u obliku dvorca, ide se na izlete, rade se predstave...
Danas smo otišli do školice. Mama skriva brigu, ali pokazuje uzbuđenje. Škola je krasna, stara zgrada. Puna grafita. Grubih. Mama je pomislila kako je dobro da mala predškolka još ne čita brzo pa joj je odvratila pogled. Mama se pita zašto toj tranziciji vrtić-škola nije posvećena dovoljna pažnja. Kako je moguće da iz tako tople vrtićke sredine, dijete odjednom dođe na mjesto gdje se cijeni disciplina i gdje svi žele imati pet, iz svega, jer se neće moći upisati u željene škole u budućnosti. Mamu steže oko srca jer je sve to već prošla sa svojim starijim sinom, i mama se nada da će ovaj put ipak biti drugačije, držeći se nekih neodređenih tješenja. Djevojčice su drugačije (kako???), ranije sazriju (zbilja??? Što bi to značilo?). Mama bi voljela biti ugodno iznenađena i shvaća da život teče dalje i da će ta vrtićka toplina, nježnost, kad dijete smije biti dijete i ni sa kim se ne mora uspoređivati, kad svakodnevno vježba sreću - da će ta toplina i ljubav zauvijek ostati u nama.
Večer je i lipanjska se kiša polako spušta na grad. Ljeto je pred nama. Zadnje predškolsko. Igramo se razreda. Lutkice i plišanci uče slova A i D. Lutkice su vrijedne. I konjiću i anđelu jako dobro ide. Uskoro će odmor. Mamina kći, mala učiteljica, pod odmorom dijeli poljupce i zagrljaje svojim plišanim i plastičnim učenicima. Mama se nada da će i učiteljica njezine kćeri biti tako puna ljubavi... To je ono najvažnije. Da se ne prestrašimo... da se volimo.. da kroz život vježbamo sreću, a ne samo brigu...
Sretno, školarci naši mali! A sretno i dragim učiteljicama i učiteljima!
