"Livada okupana rosom, pružila je cvjetne dlanove suncu na poljubac...", tako ili slično nekako, glasila je krasna početna rečenica u dječjem časopisu kojeg sam obožavala dok sam polazila niže razrede osnovne škole.
Ne sjećam se autorice, sjećam se da je bila autorica i sjećam se očaravajuće ilustracije koja je prikazivala cvjetnu livadu u svoj njenoj raskoši.

Časopis je dolazio u velikim svežnjevima, nastavnica nam ga je dijelila i bilo je veliko uzbuđenje listati ga. Dugo sam mislila da je to najljepša svjetska rečenica. Bila je, u kombinaciji s ilustracijom, toliko mirisna, toliko puna nade i životne radosti, puna boja; duboko crvenih, boja pistacije, nježnoljubičastih, blistavoružičastih...
O, cvijeće i proljeće, vas se ne može kupiti na kredit, ne treba vas se otplaćivati niti račun za vas dobiti. Vi ste nam, eto tako, samo tako dani, darovani.

Još uvijek miriše zima, kaputi čekaju da ih se napokon odnese u kemijsku pa da u sjeni ormara odspavaju svoj ljetni san.
Nožni prstići već lupkaju o vrh čizmica i djevojčica čeka novu proljetnu obuću za igru. Pas se sprema na obilno linjanje, a djecu i odrasle napada sanjarenje, onaj osjećaj da nema te sile da te makne iz vrta u kojem će se uskoro početi svi rojiti, skupljati, kljuckati, izranjati, iskopavati, protezati...

Sva godišnja doba volim, ali ovu sreću u srcu, kad znam da dolazi, osjećam da dolazi proljeće, ne mogu opisati.
Sjedim u vrtu s djecom, grane je zima polomila, trave nema. Gle! Vire jaglačići! I šafran, bijeli! Eno i ljubičastog! Gdje su kopalice za pijesak? Idemo brzo, brzo u park!
Mažem djevojčici lice kremom protiv sunca. Kako bi rekla moja pokojna nona, učiteljica iz Primorja: "Bolje da te kačka uji, nego da te marčeno sunce opeče!" (Bolje da te ugrize zmija, nego da te sunce ožujka opeče.)

Sunce. Proljeće. Pupoljci. Pusa svima!